Osnove fotografije - I. dio
- Detalji
- Napisao/la Saša Lončarić - skorpac
- Hitova: 31130
Povijest fotografije u nekoliko riječiGledajući povijest i kulturu možemo zapaziti da su ljudi oduvijek težili na neki način zabilježiti ili trajno sačuvati svoj izgled kako su ga vidjeli u zrcalu ili u nekoj drugoj refleksiji.
Imućni i bogati davali su izraditi svoje portrete kod slikara, dok je ostalima to bilo nedostižno. Vjerojatno se iz te težnje 1839. godine i rodila fotografija. Poslije parnoga stroja, to je bilo najveće otkriće prošloga stoljeća. Prvu fotografiju u boji napravio je Louis Docos du Hauron davne 1872.
To bi bila povijest fotografije u nekoliko riječi. Ne bih dužio s J.N. Niepceom i I.M.Daguerreom, kao niti s H.F. Tablotom i ostalim ljudima i podacima, jer ako tako nastavim, napisat ću knjigu, a istu vam neću dati, nego ću za nju tražiti i neku naknadu ;) …stoga, idemo dalje…
Podjela fotoaparata
Postoji više vrsta podjela, ali spomenut ću samo dvije. Prva je podjela fotoaparata na analogne i digitalne. Taj je podatak valjda već svima poznat i od prije, zar ne?
Druga je podjela, po mojem mišljenju, već malo ozbiljnija. Nju ću i objasniti.
- Idiot kamere
- Kompakt kamere
- SLR i DSLR - Single Lens Reflect i Digital Single Lens Reflect - jednozrcalna refleksija;
- TLR – Twin Lens Reflect - dvozrcalna refleksija;
- Tehničke kamere;
- Polaroidi.
Sad kad smo to malo razjasnili, zagorčat ću vam život tako jako da ćete zasigurno odustati od fotografije i više nikad u životu nećete uhvatiti fotoaparat u ruke, a kad budete vidjeli fotografiju na zidu ili na monitoru, vjerojatno ćete si početi čupati kosu od muke i jada. Naravno da se šalim… Ovo pišem kako bih vam pomogao napraviti što bolje fotke.
Ako ovo sad ne zapamtite, vjerojatno nikad ništa od dobrih fotografija. Šalim se, ali ipak je dobro znati od čega se sastoji vaš fotoaparat. Možda ćete vidjeti (ili ste već vidjeli) da ću većinom pričati o DSLR aparatima, ali vjerujte mi, bit će riječi i o kompaktnim aparatima te o tome kako se i s njima može napraviti dobra fotografija. No, da ne dužim, dijelovi SLR-a su:
- tijelo,
- objektiv – fiksni ili promjenjivi,
- rasvjeta (bljeskalica).
Tijelo aparata sastoji se od zrcala, zatvarača i svjetlomjera. Treba napomenuti da postoje fokalni i centralni zatvarači.
Fokalni zatvarač smješten je ispred čipa ili filma u samome tijelu, dok je centralni smješten u objektiv.
Svjetlomjer u aparatima mjeri reflektirano svjetlo, a sve boje vidi kao 18% sivu boju. Bijela boja svjetlost reflektira oko 90%, dok crna boja samo 5-10%. Fotoaparat mjeri svjetlost na više načina, a oni su:
Spot - mjeri u jednoj točci i to je oko 3% tražila
Centralno - mjeri oko 60% tražila
Matrično - mjeri s više različitih točaka i uzima prosjek.
Oznake za programe fotoaparata
Fotoaparati imaju automatske i poluautomatske programe, a neke ću od njih i nabrojati.
B – zatvarač je otvoren toliko dugo dok ne maknemo prst sa zatvarača.
T – kad pritisnemo okidač, otvarač je otvoren toliko dugo dok drugi put ne pritisnemo okidač.
S – na tom programu sami određujemo brzinu zatvarača, a sve ostalo odabire sam fotoaparat.
A – to je program prioriteta otvora blende, znači, mi podesimo blendu, a fotić odradi ostalo.
Ove podatke imate i u uputama vašeg fotoaparata, nije loše da ih malo prolistate.
Iskreno vjerujem da ste ovo svladali u tren oka i da ste sad spremni za pravu akciju. Zasučite rukave, uzmite fotić u ruke, podesite žarišnu daljinu, dubinsku oštrinu, ugasite bljeskalicu i okidajte svog oslića s 1/30 ili 1/60 dok pliva kroz brzace vaše bare u penning tehnici. Jeste li?!?! Niste?!? Ma dajte Jooooj oprostite, malčice se zanesem… :) Sve ovo što sam sada napisao u prvi se mah čini teško, ili kako bi moja žena meni rekla: “Saša, opet psuješ“, no uvjeravam vas da je to ništa prema onome što vam spremam dalje... Opet se šalim. Pokušat ću vam objasniti sve te termine što jednostavnije, ali sada stvarno treba malo pokrenuti mozak. Nije teško ako se polako pročita i na kraju pravilno shvati.
Pokušat ću objasniti koja su četiri važna faktora o kojima ovisi podešavanje brzine zatvarača i otvora blende.
Faktori su:
1. brzina kretanja objekta;
2. smjer kretanja objekta – paralelno brže, prema nama sporije;
3. udaljenost objekta;
4. žarišna daljina objektiva.
Što je to žarišna daljina?
Žarišna daljina mjeri se u milimetrima, a predstavlja udaljenost od centra vrha objektiva pa sve do čiste slike koja se formira na čipu ili filmu kad je udaljenost podešena na beskonačno. Pogledajte sliku ispod, bit će vam jasnije.
Što je to brzina zatvarača?
Sam naziv kaže, radi se o brzini zatvarača. Mi, naravno, tu brzinu možemo regulirati sami i to po svojoj potrebi, ili kad nam dođe da se pred nekim pravimo važni. Uglavnom, ovako ćemo najlakše shvatiti pojam brzine zatvarača; pritisnemo okidač, u tom se trenutku zatvarač pomiče s otvora na koji pada svjetlo, u tom se otvoru nalazi fotosenzibilna podloga (film ili čip). Za vrijeme dok je zatvarač otvoren, reflektirano svjetlo koje ulazi kroz objektiv osvjetljava tu fotoosjetljivu podlogu te se nakon toga zatvarač vraća na svoje mjesto i pokriva fotoosjetljivu površinu. Ovo što sam napisao izgleda kao da se dešava satima, ali ipak su to samo maleni djelići sekunde. Nabrojat ću ovdje osnovne brzine zatvarača. Neki modeli imaju i više opcija podešavanja, ali gotovo svi imaju ove dolje navedene.
Brzine zatvarača: 8, 4, 2, 1, ½, ¼, 1/8, 1/15, 1/30, 1/60, 1/125, 1/250, 1/500, 1/1000 , 1/2000.
Ovdje govorimo o brzini od 8 sekundi, pa do djelića sekunde od 1/2000.
Vjerujem da ovo nije bilo teško. Ispočetka su ovi pojmovi nejasni i vrlo se često miješaju, ali ništa zato, s vremenom će sve sjesti na svoje mjesto. No, kad smo kod pojmova, reći ću vam nešto o jednom od najvažnijih o kojem ovisi uspješnost fotografije. To je ekspozicija.
Što je to ekspozicija?
E, pa to je ono čemu svi fotografi teže. Uglavnom, ekspozicija je određena kombinacija otvora blende i brzine zatvarača koja nam služi za dobivanje kvalitetno osvjetljene slike. Sada sve razumijete, je li?
Evo, da pojasnim još malo. Fotografiju možemo podeksponirati ili pak preeksponirati. Uf, evo još dva stručna pojma. Preeksponirati znači da smo pustili previše svjetla na film ili čip, dok podeksponirati znači obratno, pustili smo premalo svjetla. Oba su slučaja prihvatljiva ako su detalji na fotografiji vidljivi. Znači da fotografija nije pretamna ili presvijetla u tolikim razmjerima da je ne biste mogli spasiti u nekom od obilja programa za obradu digitalnih fotografija. Fotožargonom, ako je fotografija presvijetla, kažemo da smo je „prekurili“, no to se može ispraviti ukoliko fotografija doista nije previše „prekurena“ i ukoliko, na primjer, sve konture lica nisu bijele. U tom slučaju, fotografiju ne možemo spasiti jer su nam detalji lica potrebni.
Brecketing je još jedna „nepoznanica“ vezana uz ekspoziciju. Većina digitalnih DSLR i kompaktnih fotoaparata ima tu funkciju negdje sakrivenu u svom izborniku. Prelistajte upute. Uglavnom, kad je uključena opcija brecketing, fotoaparat snima tri fotografije s triju različitih postavki ekspozicije te vam se na kraju omogućuje odabir između tih triju slika.
Uvjeren sam da ste sada već pravi majstori i da svoj fotić imate u vrhu malog prsta. Poznajete svaku njegovu opciju. I zato ću vam sada još malo zagorčati život. Sve to što ste svladali možete baciti u vodu… Šalim se.
Fotoaparat smo donekle svladali i sada bih vam želio reći ponešto i o samoj kompoziciji fotografije.
Kompozicija
Kompozicija je jedna od glavnih stavki u fotografiji. Fotografima je cilj pokušati svoja zapažanja što skladnije i ljepše smjestiti u okvir fotografije. Stoga postoje neka pravila. Za dobru fotku treba dobra tehnička i estetska izvedba. Što se tiče tehnikalija, podrazumijeva se da je fotografija valjano eksponirana te da je smještaj onoga što fotkamo skladan. Još jedna stvar kojoj težimo je fokus. Fokus je točka potpune oštrine. Ujedno, fotografija može imati i svoju dubinu i perspektivu. Želio bih reći kako fotografija treba imati svoj početak i kraj, kao i priča. Kad netko vidi vašu fotografiju, ne treba mu njezin opis kako bi znao o čemu se radi. Znači, da bi vaša fotografija bila dobra, treba sadržavati poruku ili sadržaj, treba biti, što je moguće više, pojednostavljena; neke stvari treba naglasiti, a neke sakriti. Uz dobru kompoziciju, na kraju je važna i dobra tehnička izvedenost same fotografije.
Rekao bih sada i koju riječ o samom postavljanju motiva na fotografiju. Fotografija je ploha koja predstavlja veće i manje vrijednosti. Zašto je to tako? Zbog navike čitanja s lijeva na desno. Zbog tih navika naš pogled gotovo mehanički gleda ili čita fotografiju s lijeva na desno.
Ako fotografiju podijelimo na polovice, strana 1 smatra se vrjednijom od strane 2.
Isto tako, ako fotografiju podijelimo i po širini, opet će lijeva strana biti manje vrijedna od desne. Donji lijevi kut fotografije uvijek je najslabije mjesto na fotografiji gdje smještate točku fokusa.
Ima još jedna zanimljivost. Znate li da najsvjetliji dijelovi fotografije privlače pažnju? Istina, ako je cijela fotografija vrlo svijetla, tada će najtamniji dio fotografije privući pogled.
Još malo… Zlatni rez.
Po mojem mišljenju, zlatni je rez jedno od najkompliciranijih pravila kadriranja, ali dobro izgleda kada ga se pogodi. O zlatnom rezu neću pisati jer mi se, iskreno, ne da toliko pisati, a o njemu ima jako puno ispisanih stranica na netu... Baš sam neki, ali ako zagrizete na taj rez i kad ga počnete istraživati, brzo ćete shvatiti o čemu pričam.
Uglavnom, kad fotkate, pokušajte glavnu točku smjesti na neku od ovih četiriju crvenih točaka ili na jednu od trećine same fotografije. Znači, ili lijevo ili desno, sredina nije baš najbolje rješenje.
Što je to točka interesa?
To je točka, ili dio fotografije, koja predstavlja ono što je u motivu najvažnije te se treba pozicionirati u što je moguće bolju vrijednost plohe.
Imam jednu vježbu koju sam, mislim, pročitao u jednoj foto knjizi. Mislim da je Fizijeva… No, to sad nije bitno… Uzmite bijeli A4 papir i jedan mali komadić crnoga papira. Probajte taj crni komad papira razmještati po bijeloj podlozi i vidjet ćete da na različitim mjestima djeluje drugačije.
Smještaj glavnih točaka na fotografiji treba djelovati mirno, ali privlačno, odnosno, da se oko na toj točci i zadrži. Tako pozicionirana točka fotografiji će dati postojanost i čvrstoću. Ako točku interesa postavimo u središte, fotografija će djelovati pomalo ukočeno, ali ako se ta ista točka pomakne na jednu od trećina, ukočenost se polako oslobađa. Evo nekoliko primjera kako i gdje postaviti objekt na točke interesa.
Prvo školski, onda na fotografijama…
Ovo je dobro:
Ovo je loše:
Zašto je ovo dolje loše, a ono gore nije?
Zato što su u gornjem primjeru objekti postavljeni kako i trebaju biti, za razliku od primjera dolje.
Donji primjer jedan: iznad objekta ima previše praznog prostora, dok je na primjeru ispod problem u tome što je sam objekt premali da bi stajao u sredini. Da je postavljan na trećinu fotografije, tada bi bilo zadovoljavajuće.
Sad dobar i loš primjer na fotografiji:
Loše: previše je praznog prostora iznad glave
Dobro: tu je, recimo, sve kako bi trebalo biti
Nekoliko primjera dobro postavljenih kompozicija:
Ovi gornji primjeri zadovoljavaju pravila kompozicije.
Iskreno, ja volim prići samom modelu i napuniti fotografiju što je više moguće, pa makar morao rezati dijelove samoga modela.
Uglavnom, pokušajte fotkati tako da poslije ne morate fotografiju rezati (cropati) - full format.
Pokušajte fotografiju napuniti detaljima, a opet, da sama fotografija ima smisla i svoju priču.
Evo, to bi bilo to za prvi dio... Nastavak slijedi uskoro…
