Ivan Mikolji - Intervju
- Detalji
- Napisao/la Neven Vorkapić
- Hitova: 10253
Gospodine Mikolji, dobrodošli na Akvarij.NET,
Hvala Vama što ste me ugostili na vašim stranicama.
Rođeni ste u Caracasu, u Venezueli 1972. godine. Možete li nam reći nešto više o svojem djetinjstvu, kakav je bio mladi Ivan, što je želio biti kada odraste?
Jasno se sjećam da me je majka svako jutro vozila u Caracas u školu. Promet je bio očajno spor, auto do auta. Tada sam imao 5 - 6 godina i svaki dan smo se vozili preko mostova, prelazeći puno malih potoka. Jasno se sjećam da sam ih promatrao sa puno zanimanja i uvijek sam želio izaći iz auta te se spustiti do njih da vidim koje sve životinje žive u njima. Izgledale su mistično kao da imaju puno tajni, a ja sam ih doživljavao magičnim stvorenjima.Kao dijete nikada nisam znao , a niti sam razmišljao što ću biti kada odrastem, ali nikada nisam htio biti u učionici. Uvijek sam htio biti vani, penjati se po drveću, planinariti ili tražiti kristale kvarca u planinama ili iza škole. Nikada nisam mogao na miru sjesti i napraviti domaću zadaću, ali zato sam mogao provesti sate gledajući u akvarij i čistiti ga. Od kad pamtim, mi smo uvijek doma imali akvarij.
Kako vrijeme prolazi i stvari se u životu mijenjaju, na prvo mjesto dolaze i neki prioriteti. Jedan od krucijalnih trenutaka u mom životu se dogodio kada sam pročitao knjigu Karl Weidmanna „Relatos de un Trotaselvas“. Ista je prevedena i na njemački jezik i može se naći pod naslovom „Heiter bis bewölkt“. Ta knjiga mi je pokazala da je moguće postati veliki istraživač ako to stvarno želiš. Isto tako naučila me ako se piše iz srca, čitatelj se može osjećati kao da je sa vama u tom trenutku i proživljava ga. Karl Weidmann je definitivno osoba kojoj se divim i pročitavši samo par poglavlja te knjige, shvatio sam i znao, da je istraživanje rijeka ono što sigurno želim raditi u budućnosti.
Što Vas učinilo istraživačem kakav ste danas, te kada i zašto ste odlučili raditi ono što danas radite?
Oduvijek sam volio prirodu. Mnogobrojna putovanja koja sam imao kao dijete u udaljena područja usadila su krajolike, mirise i ostale predivne stvari u moja sjećanja, koja nikako ne mogu zaboraviti. Sjećam se da sam odlazio u šumu bez roditelja, noseći sa sobom samo rižu i patrone za sačmaricu (lovačka puška). U šumi sam jeo samo ono što sam ulovio ili upecao. Jako puno vremena u svom životu proveo sam, odnosno od svoje 12 godine života, u istraživanju udaljenih područja da bih o tome trebao napisati knjigu koja bi uključivala sva moja sjećanja i susrete koja čak uključuju duhove, vračeve i proroke.
Jedan od presudnih trenutaka, što se tiče istraživanja, je bilo putovanje sa Oliverom Lucanusom iz Below Water-a. To putovanje je u principu bilo za mene buđenje. Oduševila me priroda, ribe, rijeke, vode, plivanje, istraživanje, znanost i posebno fotografija i film. Gledajući kako Oliver radi u divljini, natjerao me da sam shvatim kako ja mogu sve svoje interese spojiti u jedno. Pretpostavljam da puno ljudi ima slične interese, a Oliver ih je prezentirao pred mojim očima, te zbog toga sve dugujem njemu.
Istraživanje, nevjerojatne fotografije i dokumentarci iziskuju puno ljubavi i energije. Zanima nas opseg Vašeg posla, te čime se još bavite osim istraživanja i fotografije?
Moja arhiva do danas sadrži otprilike 196 934 slika i stotine sati podvodnih video snimaka. Kada bih objavljivao po 10 slika svaki dan na svoju Internet stranicu, trebalo bi mi otprilike 53 godine da ih sve objavim.
Svoj „posao“ fotografiranja i video dokumentiranja započeo sam još 2005. godine. Tada sam slikao i snimao samo ribe. Malo po malo nakon toliko ekspedicija počeo sam shvaćati kako je sve u prirodi međusobno povezano. U tom trenutku, mislim da sam postao prijatelj sa prirodom. Sada umjesto da odjurim u rijeku i vidim koje ribe u njoj obitavaju, mogu ostati stajati na obali rijeke, osvrnuti se oko sebe i stvarno vidjeti što se nalazi ispred mene. Sada, kada dođem na lokaciju, automatski počinjem vizualno analizirati od abiotičkih komponenata pa sve do bentoskih sedimenata i to mi je dovoljno da se osjećam ispunjeno. Tako se novi svijet polako otvorio, te sada dokumentiram biome, ekosustave, staništa, mikro staništa, podvodne refleksije, divlje cvjetove, vodene biljke, mrave, kamenje, itd… sve to je postalo zanimljivo. Možda je sve to samo priprema, tko zna što sljedeće dolazi!
Kada nisam vani u prirodi, radim doma pišem članke ili knjigu koja nema kraja, radim na svojoj beskrajnoj internet stranici, objavljujem zalihe slika na youtube-u, te se brinem za svoju obitelj. Imam 3 prekrasne djece koja mene i moju ženu drže vrlo zaposlenima.
Reci te nam više o „Fundación Peces de Venezuela“.
Fundación Peces de Venezuela ili Ribe iz Venezuele je, odnosno bila je neprofitna organizacija koju sam ja osnovao. Bila je to zamisao prof. Antonia Machado-Allisona, sa ciljem da mom poslu dokumentiranja da „legalni“ status. U prošlosti, Venezuelanska vlada donijela je zakon koji je obavezao svaku tvrtku da plaća „porez za stimulaciju znanosti“ bilo kojoj osobi koja se bavi znanstvenim istraživanjem. Tako je prvi zadatak zaklade bio dobivanje tog novca od poreza koji su plaćale druge „prijateljske kompanije“ a bile su zainteresirane za naš rad. Taj bi novac bio iskorišten za plaćanje putovanja, opreme, Internet stranica i ostalih troškova. Mjesec dana nakon što je Fundación Peces de Venezuela osnovana, vlada je usvojila novi zakon vezan uz „porez za stimulaciju znanosti“. Porez se trebao plaćati direktno vladi te bi oni odlučili koga će sponzorirali. Naravno, mi nikad ne bi bili sponzorirani jer ribe nisu bile prioritet Venezuele. Mi smo odlučili potražiti vlastite sponzore koji bi bili spremni podržati naša istraživanja. Kreirali smo Internet stranicu za naše stručnjake te smo pozvali ostale znanstvenike i akvariste da nam se pridruže. Za otprilike mjesec dana pridružilo nam se puno ihtiologa, entomologa, akvarista, botaničara i ostalih entuzijasta koji su nam pomagali identificirati i katalogizirati slike različitih životinja i biljaka na našoj Internet stranici.
Ubrzo nakon toga, zaklada je postala jedan veliki san ispunjen optimizmom i nadom ali i dalje bez novaca. Par godina nakon otvaranja stvarnost nas je prizemljila i shvatili smo da je teško naći sponzore te smo odustali. To je bio jedan od mojih najvećih padova. Taj „pad“ me natjerao da opet nađem sebe kao pojedinca i krenem iznova kao ja, Mikolji. Ako vam ispričam sve priče koje su vezane uz traženje donacija i sponzora, ne biste u njih vjerovali i vjerojatno bi vas navele da drugačije gledate na mnoge brendove koje danas koristite. Traženje donacija i sponzora koji bi promovirali naš posao bilo je očajno te se nadam da neću morati još jednom kroz sve to prolaziti.
Vaša zemlja je predivna. Da li ljudi iz Venezuele cijene ili uopće shvaćaju prostranstvo bioraznolikosti i ljepote prirode?
Ne, većina ljudi to ne cijeni, ne znaju ili ih nije briga o bioraznolikosti. Prioriteti su bazirani na osnovama. Očuvanje staništa flore i faune nisu na vrhu popisa prioriteta, čak štoviše uopće nisu dio bilo kakvih popisa.
Koje je Vaše najdraže prirodno mjesto u Venezueli?
Wow, to je stvarno teško pitanje. Postoji toliko nevjerojatnih mjesta. Mislim da je moje najdraže mjesto ono koje još nisam istražio. Teško je odabrati jedno mjesto, pa bih to ipak ovako podijelio:
- Najdraža ribolovna mjesta: brana Tamanaco , Guarico, Venezuela. Mjesto pod imenom Carpintero je jedno od najčarobnijih mjesta na kojima sam ikad bio.
- Najdraža mjesta za fotografiranje: Gran Saban (Izgubljeni svijet), Bolivar, Venezuela. Raznolikost podvodnih i nadvodnih tema u ovom području ne mogu se fotografirati u jednom životu. To je jednostavno raj za fotografe prirode.
- Najdraže mjesto u kojem se cijelo vrijeme osjećaš kao prva osoba koja ga istražuje: vrh vodopada Chaviripa, Bolivar, Venezuela. Sam vrh vodopada može se osvojiti jedino u kratkom periodu tijekom suhe sezone. Površina na vrhu slapova koja je poprilično velika nema nikakvih ljudskih tragova.Nema ni limenke, čepa… svaki riječni kutak kojim pođeš daje ti pomisao da ćeš naići na mistični grad El Dorado.
- Najdraže mjesto za istraživanje: bilo kada, bilo gdje, svugdje…
Koji je bio Vaš najdraži trenutak u otkriću riba?
Nisam puno otkrio što se tiče riba, najviše iz razloga što najčudnije ribe koje danas nisu otkrivene, nalaze se na mjestima koja su nedostupna ili su vrlo teška za fotografirati ili snimati. Nove vrste rijetkih ribe najčešće se otkriju pomoću ribarskih mreža ili ručnih mreža. Ja skoro nikad ne koristim ribarske ili ručne mreže. Idem uokolo gledajući između biljaka, ispod srušenih drveća ili ispod nakupina lišća. Nove vrste riba ludog i čudnog izgleda žive zakopane ispod pijeska, ispod nakupina lišća ili u plitkim rijekama jakih struja. Jedan od tih rijetkih istraživačkih trenutaka bio je tijekom istraživanja jednog toka u Venezuelanskoj Amazoni. Bila je sezona kiše te se tok izlio i poplavio okolnu prašumu. Znao sam da plivam u „riječnom kanalu“ zato što je bio širok tok bez trupaca. Ja sam plutao na kakvih 3-4 metara iznad riječnog korita koje je bilo pokriveno gustim slojem nakupine lišća. Duboko sam udahnuo te potonuo na dno pokušavajući slikati makro slike Crenicichla, kojeg sam tamo vidio, koji je imao jako mala usta. Došao sam do dna, ravno legao na nakupinu lišća te odmah počeo tražiti ribe od 2 do 4 cm dužine. Odjednom, iz nakupine lišća odmah ispred mene izašlo je nešto električno zeleno. U tom trenutku mi je počelo ponestajati zraka. Ta čudna, žarko zelena riba izbacila je van samo dio glave. Riba od otprilike 2 cmpromjera podsjeća je na Crenicichla. Izronio sam na površinu da uzmem još zraka, brzo upalio fotoaparat i ponovo sam zaronio na dno. Nikad više se nije pojavila! Šta je to bilo? Ne znam ali sam siguran da je bilo nešto novo i uzbudljivo.
Recite nam o Vašem prvom kontaktu s anakondom u divljini.
Moj prvi susret s anakondom nije bio baš zanimljiv. Bio sam kod rijeke Aro, lovio sam Cichle sa obale rijeke kad sam odjednom ugledao zmiju u vodi kako prolazi ispred mojih nogu. 13-ogodišnjem dječaku iz grada to je bilo nevjerojatno. Bolja priča je bila kada sam pronašao malu anakondu u ekspediciji s Georgeom Fearom.
Snimao sam neke ribe pod vodom sa svojom desnom rukom iza sebe. Na taj način sam se usidrio u sedimentu koji je bio na dnu rijeke Morichal Largo. Odjednom sam osjetio nešto ljepljivo što je cuclalo jedan moj prst. Naravno preplašio sam se i okrenuo sam se u smjeru gdje je bila moja ruka. Imao sam što za vidjeti - bila je to mala anakonda oko jednog i pol metra. Pogledao sam prema svojoj ruci da vidim da li mi nedostaje koji prst i kada sam utvrdio da su svi prsti na broju, podigao sam pogled opet prema anakondi. Anakonda je već počela bježati prema obali rijeke. U tom trenutku izronio sam iz rijeke, tek toliko da mi je glava bila iznad površine i dozvao Georgea koji je bio malo niže nizvodno od mene. Kada se George približio, izrazio sam mu svoju želju da snimim anakondu. Želio sam da ju pusti ispred video kamere i snimiti ju kako pliva. Kako je George odličan Fish Guy nije se bojao, te smo minutu kasnije ulovili anakondu. Kada sam ulovio anakondu za glavu, ona se omotala oko moje ruke i počela je stiskati. Obzirom da je anakonda bila mala, bol je bila podnošljiva, ali ono što je bilo nepodnošljivo to je njezin obrambeni mehanizam. Pokušavao sam izaći iz rijeke sa uzdignutom rukom u zrak oko koje je anakonda bila namotana. U tom trenutku anakonda je izbacila izmet koji je izgledao kao neka uljasto vodenasto žuta supstanca, koja je imala miris trule ribe i izmeta. Izmet je kliznuo po mojoj ruci direktno u kratki rukav mojeg mokrog plivačkog odjela. I tako, tu sam gdje sam - u ruci anakonda, a George se vjerojatno smijao zbog smrada. Konačno smo otpetljali anakondu sa moje ruke i stavili ju u vreću. Pripremio sam svoju kameru i vratio sam se u rijeku, a potom je George pustio zmiju iz vreće sa obale rijeke. Zmija je bila kao dobitnica Oskara za glumu, plivala je vrlo graciozno ispred kamere. Ono što je meni ostalo za sjećanje, je miris uljaste supstance kojeg se nisam mogao riješiti iz mojeg mokrog plivačkog odjela. Bilo ga je također teško skinuti sa mog tijela, ali smo na kraju dobili svoj podvodni snimak.
Kada smo već kod zanimljivih susreta, recite nam nešto o ugrizu piranje sa vašeg youtube videa. Gdje ste istraživali u to vrijeme?
LOL! Otvaranje usta piranji pomoću prstiju sam naučio od Georgea Feara. Vidio sam ga jednom kako to radi i izgledalo je zabavno pa sam i ja to počeo raditi. Nakon nekoliko godina radeći to, postao sam jako dobar u tome. Naravno nisam uvježbao takve lude podvige sa velikom piranjom Serrasalmus rhombeus ili bilo kojom Pygocentrus cariba. Za navedene vrste koristio sam zatupljeni dio noža ili zakrivljeni dio udice. Povlačenje donje usne i vilice s prstom je vrlo korisno i praktično kada se snima video bez tronošca ili kad si sam u divljini. U jednoj ruci se drži video kamera dok sa slobodnom rukom držiš primjerak i istovremeno otvaraš usta. Ako se pažljivo gleda video, primijeti se da me je Serrasalmus elongatus ugrizao za kažiprst a ne za prstenjak koji koristim za otvaranje usta. Inače na youtube-u postoje dva videa u kojima me ugrizla piranja, ali drugi je manje poznat jer je bilo manje krvi.
Koliko akvarija imate kod kuće i da li imate favorita?
Imam otprilike 5 suhih akvarija. Ni jedan nema vodu ni ribe. Akvariji su različitih dimenzija te se pune samo kada želim nešto slikati, snimati ili za izložbu Wild Aquarium. Razlog tome je to što puno putujem i izbivam od kuće na duže vrijeme pa ne mogu održavati biljke i životinje na humani način. U bliskoj budućnosti imam planove da napunim akvarij koji koristim za Wild Aquarium izložbu te na taj način zainteresirati svoju djecu za akvaristiku. Najvjerojatnije ću ih povesti da ulove divlje gupije u obližnjem potoku.
A sada jedno od naših popularnih pitanja. Ako bi mogli imati samo 3 akvarija, koje biotope bi vi složili?
Na to pitanje je lako odgovoriti…
- Atabapo River ekosustav glavnog kanala sa parom velikih, super duper, king kong veličine Pterophyllum altum, crnom vodom, jako finom granulacijom silika pijeska, crnim tankim zaobljenim drvetom i jednom malom pleco ribom.
- Amazonas Morichal Stream stanište: čista voda, silika pjesak, puno stabljika od lišća, slabo svijetlo i VELIKA količina cardinal tetri.
- I na kraju moj san! Roraima Tepui čija je baza mikro stanište: neznatno crna voda, puno svijetla, tanki sloj super bijelog silika pijeska sa velikom količinom „cigli“ ili ploča ili grubog rozog granitnog kamena sa ravnim rubovima. Različitih veličina postavljenih ravno jedan na drugi i na taj način da kreira nagib plitke vode sa jakom strujom. Od riba stavio bih puno punk plecosa poput Neblinichthys roraima i jednu Crenicichla sp aff alta. WOW!
Kako ste se Vi i George Fear upoznali? Recite nam nešto više o „Fish Guys“: kako je sve počelo i kakvi su vam planovi za budućnost?
Georga Feara sam upoznao kada sam imao ribe za razmnožavanje i kada sam imao tvrtku za izvoz riba pod nazivom „Mikrofish“. U to vrijeme imao sam preko 300 aktivnih akvarija i između ostalog preko 70 akvarija većih od 800 litara. U jednom danu znali mijenjali smo između 10 i 15 tisuća litara vode. Da, moja „era“ sa razmnožavanjem i izvozom riba je još jedna sjajna ali dugačka priča.
Georg je bio „piranja“ kupac čije su narudžbe bile takve da su sadržavale 90% piranja, a ostalih 10% narudžbe činili su opaki predatori poput Hoplias aimara. Jednog dana me pitao da li znam na kojoj lokaciji se mogu uloviti veliki primjerci paunskog grgeča i piranje, te da li sam voljan povesti njega sa sobom. Naravno, poveo sam ga sa sobom na put i on se odmah navukao na ono što ja radim. Na sljedećem putovanju, odložio je ribolovni štap sa strane i zgrabio je masku za ronjenje i video kameru. On ima ono nešto za otkrivanje riba i također je najspretnija osoba sa ručnom mrežom koju poznajem. George ima pravo akvarističko srce i dušu. U divljini ne zahtjeva puno, nikad se ne žali na ništa i sve njegove kritike su konstruktivne. Jede gotovo sve šta se stavi ispred njega te zna slijediti upute kada je to potrebno. Ukratko on je jednostavno rođeni Fish Guy. U to vrijeme imali smo puno planova ali malo vremena da ih ostvarimo.
Da li imate bilo kakvih anegdota sa putovanja Fish Guys koje možete podijeliti s nama? Siguran sam da imate interesantnih priča za koje do sada nitko nije čuo.
Na polovici ekspedicije koja se zove Fish Guys Expeditions 3, koja do ovoga trenutka ima samo dvije epizode objavljene na Internet stranici, ja sam zapeo u živom pijesku. Da, živi pijesak stvarno postoji! Do tada se nikad nisam susreo sa živim pijeskom. Iako nisam bio u bliskoj smrtnoj opasnosti uvidio sam kako bi ovo moglo biti vrlo opasna situacija za ljude koji imaju malo strpljenja ili za one koji slabo poznaju divljinu. Da sam bio sam i da sam bježao od iznenadne poplave na toj rijeci, ja bih se na mjestu utopio. Da sam nestrpljiva osoba mogao sam slomiti jednu ili više kosti, ili sam mogao potonuti do prsiju gdje više ne bih mogao disati ili se iz toga izvući. Prilično strašno kada se o tome razmišlja.
Osim Vas i Georgea Feara kao Fish Guys, da li ikada povedete neku drugu osobu sa vama na istraživačka putovanja?
Vrlo rijetko zato sto su naša istraživanja vrlo opasna. Mi smo vrlo izloženi ozbiljnim opasnostima poput: automobilske nesreće, pljačke, automobilske otmice, korumpirane vlasti, gerili, raznim lomovima kostiju, napadima krokodila, ugrizima otrovnih zmija, bolestima koje prenose komarci, ozbiljnim infekcijama uha, ugrizima piranja, možemo se zaplesti pod vodom, tetanusu, dehidraciji, živom pijesku, padanj niz litice, dizenteriji, a ponajviše od svega improvizaciji. Mi stalno istražujemo, u potrazi za čistom vodom ili drugim stvarima koje smatramo interesantnima. Ako ne nađemo šta tražimo tamo gdje smo planirali otići, jednostavno promijenimo plan te odemo negdje drugdje. Mi možemo napraviti plan da ćemo plivati u određenoj rijeci, a na kraju ćemo završiti na drugoj strani države penjući se po vodopadu ili plešući s Indijancima.
Ako bi se jednog dana pružila prilika, da li bi Vam smetalo da se tim Akvarij.NET-a pridruži Vama na jednoj od prigoda?
Ne bih imao ništa protiv. Vi ste uvijek dobro došli da nam se pridružite. Pokazat ću vam stvari koje nikad nećete zaboraviti.
Da li ste čuli za AkTer Fest prije nego što ste postali sudac u biotopskom odjelu za naš „Croatian Aquatic Contest“? Što Vi mislite o njemu?
Zapravo nisam znao za AkTer Fest sve dok nisam našao link na internetu. Cijeli taj koncept je genijalan. Osjećao sam se vrlo ponosno i počašćeno što sam sudac. Moj otac je bio Hrvat, rođen u Zagrebu tako da i ja imam hrvatsko državljanstvo. Ja se nadam da ću jednog dana moći otići tamo osobno. Bilo bi vrlo zanimljivo vidjeti kako svaki sudionik ponovno stvara svoj akvarij. Susreti, razgovori, razmjena iskustva i znanje, te provoditi vrijeme sa kolegama akvaristima mora biti najvažniji dio ovog hobija, zar ne? Za mene to je.
Gospodine Mikolji, hvala Vam za ovaj intervju i nadamo se da se vidimo u Hrvatskoj vrlo brzo.
Intervju vodio:
Neven Vorkapić