Fiziologija bilja – UVOD
- Detalji
- Napisao/la Elena & Davor
- Hitova: 106999
Zaista nije nužno u detalje poznavati fiziologiju podvodnog bilja za hobističko bavljenje akvaristikom, ali nije zgoreg poznavati neke osnovne informacije o građi biljke i funkciji njenih osnovnih dijelova. Tako ćemo lakše razumijeti njene potrebe i shodno tome znat ćemo se o svojoj biljci bolje brinuti.
Bilje se po svojoj građi može podijeliti na više načina. Postoje prave vodene biljke i one koje osim u vodi rastu i iznad i izvan vode. Razlikujemo ih po tome što su biljke koje rastu iznad vode vrlo čvrste strukture stabljike, a prave vodene biljke vrlo nježne – ne mogu stajati uspravno, osim u vodi. Postoji podijela biljaka prema građi korijena, prema visini, prema zahtjevnosti za količinom svjetla, itd. Sve su to podijele koje nisu znanstvene, već su ih napravili hobisti radi lakšeg snalaženja.
Uglavnom ,sve biljke sastoje se od 4 osnovna dijela (organa): korijena, stabljike, listova i cvijeta. Neke biljke nemaju korijen (Ceratophylum demersum). Mahovine, paprati i alge su jednostavnije po strukturi.
Funkcija korijena biljke jest crpljenje hranjivih tvari iz podloge i dopremanje do listova i cvijeta kroz stabljiku. Hranjive tvari iz korijena prema lišću provode se kroz ksilem (cijevaste strukture zadužene za transport tvari kroz biljku). Isto tako korijen je na neki način «temelj» biljke – on omogućuje učvršćivanje biljke u podlogu (na kamen ili panj), pa čak i za horizontalno kretanje biljke (koje je minimalno). Kretanja biljke nazivaju se taksije i može ih izazvati svjetlo, temperatura, tvar iz okoliša, mehanički dodir, sila teže (fototaksije, termotaksije, kemotaksije, tigmotaksije, geotaksije).
Vršak korijena Cabombe aquatice. Vidi se sluz (smeđa) koju korijen ispušta kako bi lakše penetrirao u podlogu.
Korijen je građen slično kao stabljika - kao dupli cilindar s epidermom.
Korijenove dlačice crpe hranjive sastojke iz podloge.
Postoji pet osnovnih tipova korijenja. Ovisno o kojem se tipu radi, njih možemo generalno podijeliti na biljke koje imaju korijenje i na one koje osim korijenja imaju i neki specijalni organ za nakupljanje hranjivih tvari (tipa rizom ili gomolj, tj. lukovicu). Rizom (podanak), gomolj i lukovica smatraju se zapravo dijelom stabljike, a ne korijena. Korijen koji raste u podlozi bijele je boje jer nema fotosintetskih pigmenata (u stanicama korijena nema kloroplasta s biljnim pigmentom klorofilom) jer korijen ne mora vršiti fotosintezu. Bijela (žućkastobijela) boja znak je zdravog korijena. Smeđi korijen signalizira bolest (truljenje i propadanje) i javlja se samo kod biljaka u lošem stanju. Korijen anubiasa je vrlo često zelen ako je izložen svjetlosti (pričvršćen za panj ili kamen) što je razumljivo jer se u stanicama korijena tada pojavljuju kloroplasti.
Tipovi korijenja vodenog bilja:
1) Običan korijen – ima većina akvarijskog bilja. Korijen raste iz baze biljke (donji dio stabljike ili peteljke). Korijen se sastoji od glavnih grana i perifernih sitnih korijenovih izdanaka. Ovisno o vrsti, neke biljke imaju vrlo snažan i velik korijen (pogotovo one koje se mogu uzgajati iznad vode), a neke biljke imaju slabiji korijen. Prema tome možemo zaključiti i koliko hranjivih tvari biljke crpe kroz korijen, a koliko kroz lišće.
2) Korijen plutajućeg bilja – najčešće je nježne strukture i vrlo razgranat – mora pohvatati hranjive tvari iz vode. Može biti (prema veličini biljke) izrazito dug.
3) Korijen iz rizoma (podanka). Rizom je dio stabljike u kojem se čuvaju hranjive tvari (za «crne dane») i koji nije ukopan u tlo. Biljka se korijenjem može učvrstiti za kamen ili panj, tako da je cijeli korijen iznad površine podloge.
4) Korijen iz gomolja (lukovice). Gomolj ima istu funkciju kao i rizom, ali je ukopan u podlogu. Gomolj je kuglasto zadebljanje u bazi stabljike koje služi za čuvanje hranjivih tvari.
5) Korijen s posebnim organom za pohranu hranjivih tvari – organ se nalazi iznad površine podloge i ima istu funkciju kao i rizom i gomolj.
Stabljika (stapka, peteljka)
Osnovna funkcija stabljike biljke jest provođenje hranjivih tvari iz korijena do listova ili cvijeta. Stabljika isto tako služi kao svojevrstan potporanj za biljku kojom se ona bori za vertikalni prostor pošto listovi moraju dobiti svjetla da bi biljka opstala. Raste u dužinu (visinu) na vegetacijskom vršku. Stabljika je najčvršći dio biljke. Postoje i posebni dijelovi stabljike koji služe za čuvanje hranjivih tvari: podzemni je lukovica (gomolj), a nadzemni podanak (rizom).
Stabljika se sastoji od tri osnovna dijela – epiderme, primarne kore i centralnog cilindra. Epiderma je tanak površinski dio stabljike koji se sastoji od jednog sloja stanica. Primarna kora nalazi se odmah ispod epiderme i ima oblik šupljeg cilindra. Primarna kora je višeslojna i često strukturirana tako da sadrži zračne ćelije koje omogućavaju čvrstoću stabljike. Unutar praznog dijela cilindra primarne kore nalazi se centralni cilindar ili srčika stabljike koja je ispunjena žilama koje provode vodu i hranjive tvari. U centralnom cilindru se za vrijeme vegetacijskog mirovanja biljke skupljaju hranjive tvari.
Presjek stabljike Cabombe aquatice - vidimo dva centralna cilindra
Centralni cilindri zaduženi su za provođenje tvari.
Presjek stabljike Cryptocoryne ciliate
Epiderma stabljike je tanka.
U sredini fotografije je provodno tkivo s ksilemom i floemom. Okruženo je sitastom strukturom ispunjenom zrakom radi čvrstoće stabljike.
Ksilem i floem - cijevi za provođenje hranjivih tvari i produkata fotosinteze
Lišće
Listovi akvrijskog bilja rastu na više načina. Mogu rasti iz glavne stabljike ili iz bočnih stabljika na peteljkama. Peteljke su obično malo zadebljane na dijelu koji ih spaja sa stabljikom. Točku u kojoj se spajaju stabljika i peteljka nazivamo čvorište ili koljenica. Ovisno o vrsti biljke lišće na razne načine može biti raspoređeno po stabljici.
1) Bazalna lisna rozeta
2) Ukršteno raspoređeni listovi
3) Pršljenasto (zavojito) raspoređeni listovi
Listovi mogu biti dorzoventralni (razlikuje se gornja i donja strana lista - većina akvarijskog bilja) ili ekvifacijalni (ne razlikuje se gornja i donja strana lista - Myrophillum, Ceratophylum demersum).
Lišće akvarijskog bilja možemo po obliku podijeliti na više grupa.
1) Linearni (linear): Vallisneria americana, Sagittaria subulata, Echinodorus tenellus
2) Suličasti (lanceolate): Hygrophyla corymbosa, Alternanthera reineckii, Anubias angustifolia
3) Eliptični (elliptic): Nesaea crassicaulis, Hygrophyla polysperma
4) Streličasti (sagittate): Anubias gracilis, Echinodorus amazonicus
5) Ovalni list (ovate): Ludwigia repens, Bacopa monnieri
6) Zaobljeni prema obliku bubrega (roundish to reniform): Cardamine lyrata, Hydrocotyle leucocephala
7) Lopatasti (spatulate): Pistia stratodies, Salvinia natans
8) Srcolik (cordate): Nymphaea, Limnobium laevigatum
9) Perasti (pinnate): Bolbitis heudelotii, Hygrophyla difformis
10) Fino perasti (finely pinnate): Cabomba piauhyensis, Ceratophyllum demersum
Svaki list građen je od nekoliko osnovnih dijelova:
1) peteljka
2) plojka (lamina – glavni prošireni dio lista)
3) glavna žila
4) nervatura (žilice, rebra)
Rub lista može biti:
1) entire (cjelovit, ravan, gladak)
2) ciliate (dlakav)
3) dentate (nazubljen)
4) denticulate (sitno nazubljen)
5) serrate (pilast)
6) serrulate (sitno pilast)
7) doubly serrate (duplo pilast)
8) spiny (bodljikav, trnjast)
9) crenate (oblo zupčast)
10) sinuate (valovit)
11) lobate (resičav)
12) undulate (široko valovit)
Nervatura ili žilice na lišću mogu biti različito raspoređene:
1) linearno
2) ukrštenih vena
3) dihotomski
4) longitudinalno
5) palmovito
6) paralelno
7) boroliko
8) retikularno (mrežasto)
9) rotacijski
Glavni dio lista (plojka) građen je slojevito. Kad bismo list biljke zarezali i mikroskopom se zagledali u presjek lista uočili bismo tri osnovna sloja - gornju i donju epidermu te srednji sloj - parenhim sa žilama. Gornja epiderma (gornji dio lista) sastoji se najčešće od pločastih stanica s malo jačom gornjom stijenkom, a sa slabijim bočnim i unutarnjim. Gornji sloj je presvučen lipofilnom kutikulom. Ista stvar je i s donjom epidermom, samo je lipofilna kutikula na donjoj strani. Srednji sloj sastoji se od palisadnog parenhima i spužvastog parenhima. Palisadni parenhim sastavljen je od visokih stanica koje su krcate kloroplastima. Spužvasti parenhim ima velike međustanične prostore i malo kloroplasta. Služi za prozračivanje - dakle, u izravnoj je vezi s pučima kroz koje ulaze i izlaze kisik i ugljični dioksid.
Žilice, nervatura ili venacija - služi za provođenje tvari po lišću.
Listovi su prošarani žilicama koje služe za provođenje hranjivih tvari i produkata asimilacije (fotosinteze) po biljci. U žilici postoje kanali koji se nazivaju ksilemi i floemi. Ksilem je provodni dio biljke kroz koji voda s hranjivim tvarima putuje od korijena preko stabljike do lišća i cvjetova, a floem provodni dio biljke kroz koji produkti asimilacije prelaze iz lista u ostale dijelove biljke.
List u presjeku:
Spore ili stoma - služe za "disanje" lišća
Cvjetovi akvarijskih biljaka nisu prečesta pojava u akvarijima, ali neke biljke redovito cvjetaju u akvariju (pogotovo anubiasi i echinodorusi). Građa cvijeta je poznata – lap, plodnica, tučak, prašnici, latice. Cvijet je ustvari organ za seksualno razmnožavanje biljaka. Ono je moguće ako se cvijet uzdigne iznad razine vode i ako kukci uspiju oploditi (oprašiti) cvijet. Tada se razvija plod sa sjemenkama. Na taj način nastaje nova biljka (ne genetski identičan klon koji nastaje aseksualnim razmnožavanjem biljaka).
Struktura biljne stanice
Biljna stanica jest osnovni gradbeni živi element svake biljke. Stanica uvijek nastaje iz stanice (mitozom ili diobom stanice). Svaka stanica ima kompletnu genetičku informaciju pohranjena u DNA. Stanična membrana je granica između stanice i okoliša. Kao izvor energije u stanici koristi se ATP.
Biljna stanica - osnovna živa gradbena jedinica biljke.
Funkcija pojedinih dijelova biljne stanice:
1. stanična membrana – obavija stanicu i omogućuje kontakt s okolišem, debljine oko 8 nm. Hranjive tvari u stanicu ulaze pasivnom difuzijom, olakšanom difuzijom, aktivnim prijenosom i pinocitozom.
2. stanična stijenka – dodatna zaštita stanici. Građena od celuloze.
3. citoplazma – osnovna supstanca koja ispunjava stanice – 80% vode, želatinozne forme. Osim vode sadrži proteine, enzime, vitamine, ione, nukleinske kiseline i nukleoide, aminokiseline, šećere, ugljikohidrate, masne kiseline, itd. Naziva se i citosol. U njoj se nalaze svi organeli bitni za život stanice, obavija je lipidna membrana, a citoplazma se nalazi unutar stanice, jezgre i unutar organela. Pregrađena je proteinskim potpornim strukturama koji mijenjaju oblik stanice i uređuju položaj organela u stanici. Osnovna funkcija citoplazme je povezivanje citoplazmatskih sastavina i genskog materijala u jezgri te obavljanje životno važnih funkcija stanice (rast, metabolizam, replikacija).
4. jezgra – okrugli i najveći organel stanice. Obavijena s dvije membrane – vanjska se nastavlja na endoplazmatski retikulum i pripada citoplazmi, a unutarnja pripada samoj jezgri. Komunikacija jezgre i citoplazme odvija se kroz prstenaste jezgrine pore. Sadržaj jezgre je kromatin, a čine ga DNA i bjelančevine. Kromatin spiralizacijom stvara kromosome. Jezgra je upravljački centar stanice jer sadrži nasljednu uputu. Tijekom diobe kromosomi se raspoređuju u stanice kćeri.
5. jezgrica – okruglo tjelešce u jezgri. Za vrijeme mitoze (diobe) nestaje i ponovno se javlja nakon njenog završetka. Sadrži RNA i ribonukleoproteine. Funkcija gena jezgrice jest proizvodnja ribosomskih RNA koje kasnije čine osnovu ribosoma.
6. jezgrena membrana – odvaja jezgrin sadržaj od citoplazme. U vrijeme diobe se raspada. Unutarnja membrana vezana je uz kromatin, a vanjska je nastavak endoplazmatske mrežice (retikuluma).
7. amiloplast – plastid koji sadrži škrob.
8. vakuola – obično zauzima većinu prostora u stanici, pohranjuje vodu, šećer, soli, proteine i pigmente. Obavlja različite funkcije; probavu makromolekula, spremanje otpadnih produkata i hranjivih tvari.
9. mitohondrij – semiautonomni duguljasti organel zadužen za stanično disanje. Sastoji se od lipida, bjelančevina, DNA, RNA i ribosoma. Obavijen je ovojnicom od dvije membrane između kojih je međuprostor – vanjska pripada citoplazmi, a unutarnja mitohondriju (puno veća od vanjske, naborana – važno za stanično disanje). Unutrašnjost ispunjava matriks (osnovna supstanca mitohondrija). Energetska je centrala stanice jer se u njemu stvara najveći udio ATP-a.
10. centrosom – organel važan za diobu stanice. Centrosom se sastoji od dva centriola i okolnog matriksa. Pri diobi centrioli se razdvoje i uz svaki se oblikuje novi centriol.
11. kloroplast – semiautonomni fotosintetski aktivni plastid koji sadrži klorofil. Ovalno tjelešce obavijeno dvostrukom membranom. Vanjska pripada citoplazmi, a unutarnja samom plastidu. Osnovna tvar u kloroplastu je stroma. U njoj su smještene tilakoidne membrane, DNA i ribosomi. Visoko je organiziran. Sunčevu svjetlosnu energiju pretvara u kemijsku. Grane sadrže pigmente, enzime i druge proteine koji su važni za sintezu ATP-a i O2 te redukciju spoja NADP (reakcije svjetlosti), a stroma koristi CO2 za sintezu ugljikohidrata (reakcije tame).
12. ribosomi – male citoplazmatske strukture na kojima se sintetiziraju bjelančevine. Ili su slobodne u citoplazmi ili vezane na endoplazmatski retikulum. Imaju dvije podjedinice – veliku i malu.
13. Golgijevo tijelo – složeni niz međusobno povezanih cjevčica, mjehurića i cisterni – s ruba Golgijevog tijela odvajaju se lizosomi koji sadrže probavne enzime potrebne za razgradnju tvari u stanici, u staničnoj samoprobavi i sekreciji. Sudjeluje i u formiranju stanične ploče u vrijeme diobe stanice.
14. grubi i glatki endoplazmatski retikulum (endoplazmatska mrežica) – membranska struktura koja se proteže od jezgre do stanične površine. Grubi ER na svojoj površini ima malene ribosome, a glatki ER na svojoj površini nema ribosome. ER igra značajnu ulogu u sintezi bjelančevina.
Ovo bi bio mali pregled (možemo reći samo uvod u fiziologiju bilja) - nekima možda podsjetnik gradiva iz srednje škole.
tekst, fotografije mikroskopom, skice: E&D