Dietrich Stuber

• Ispis
• E-mail

Detalji

Hitova: 21911

Stuber Acropora uzgojena u njegovom akvariju proslavila ga je diljem svijeta. Osim mnogih članaka u njemačkim te internacionalnim akvarističkim magazinima, 1994.  D. Stuber izdaje knjigu “Riffbildende Steinkorallen in Meerwasseraquarium“ gdje opisuje svoja iskustva u morskoj akvaristici koja je skupio koristeći berlinsku metodu.

Upoznavši  ga na seminaru francuskog udruženja Recif France koji se održava svake dvije godine, odmah sam iskoristio priliku da ga malo propitam o njegovom radu te razmišljanima u vezi s modernom akvaristikom danas. Na moju nesreću, D. Stuber govori samo njemački jezik u kojem nisam baš ekspert, ali njegov veliki prijatelj te legenda morske akvaristike Peter Wilkens (1937. – 2008.) ponudio se da mu bude prevoditelj.

G. Stuber kada, kako i zašto ste se počeli baviti ovim hobijem, ili drugim riječima, ukratko nam ispričajte svoju životnu akvarističku priču.

Zašto, je prilično teško objasniti, tako da ne znam ni sam što bih rekao,  ali kada i kako, nije. Prvi moji akvariji bili su slatkovodni, ali početkom 60-tih okrenuo sam se morskoj akvaristici i to mediteranskom živom svijetu koji je onda bio više zastupljen zbog  nedostupnosti tropskih organizama. U to doba sam održavao organizme od ljeta do ljeta, drugim riječima,  jedno bih ih ljeto pokupio na moru te bi taman umrli pred sljedeće ljetne praznike, kada bih ih onda ponovno skupio te ponio kući. Nakon nekoliko godina dosadio mi je ovaj „masakr“ mediteranskih organizama tako da sam se opet vratio slatkovodnim akvarijima.
Slučajno jednog dana naišao sam na jedan dućan gdje su se prodavali tropski organizmi, ribe, „mekani“ koralji, vlasulje, tako da sam u razgovoru s vlasnikom saznao da postoji morski akvaristički klub u Berlinu (Verein fur Messeraquaristik) te sam odmah postao njihov član. Bilo je to davne 1972.  godine. To je bio razlog da sam se ponovno počeo baviti morskom akvaristikom, ali ovog puta tropskom, a ne mediteranskom. U početku sam sav novac trošio na organizme, a ništa na tehniku, tako da rezultat nije bio ništa bolji od mojih prijašnjih pokušaja, nakon nekoliko mjeseci sve je ugibalo.    
Godine 1974. moj berlinski akvaristički klub, u to doba s približno stotinjak članova, poziva P.Wilkinsa kao gosta da održi predavanje u vezi sa svojim otkrićima i iskustvima u morskoj akvaristici.
Prilikom svojeg predavanja prvo nas je savjetovao da ne miješamo tropske te mediteranske organizme u akvarijima te nam objasnio glavne biološko-kemijske procese koji se događaju u akvariju. Objasnio nam je princip rada skimera te njegovu pravilnu upotrebu u akvaristici. U to doba skimer nije bio toliko poznat kao danas te se upotrebljavala filtracija s perkolatorom.
Krajem 70-tih odlucio sam dati priliku skimeru u svojem sistemu, jer sam primjetio da se s vremenom u sistemu s perkolatorom nagomilavaju nitrati što morske organizme u mom akvariju nije baš zadovoljavalo. Grupnim radom u našem klubu akvarista razvili smo, na baznom modelu skimera P.Wilkensa, za ono doba novi tip skimera koji se danas naziva „protu strujnim“(i dan danas neke firme ih proizvode – op.a.). Ovaj tip skimera bio je prva karakteristična točka „ berlinske škole“.
Poslije je došlo osvijetljenje s MH žaruljama. Prvi akvarist u svijetu koji je koristio skimer te MH žarulje bio je g. Schmidt–Rogge, član našeg kluba, ali na to moram dati jednu opasku, u svojem je sistemu istovremeno koristio i perkolator. Unutarnja dekoracija u njegovom akvariju u to doba bila je napravljena od poliuretanske pjene, ali je sva bila prekrivena crvenom koraljnom algom, iako se tada još nije koristio „kalkwasser“ – vapnenačka voda. Tajna uspjeha bila je sama berlinska voda s tvrdoćom KH =8 te visokom koncentracijom kalcija!
Godine 1978. u klubu je donijeta odluka da se dekoracija treba napraviti od prirodnih materijala te je tako počela upotreba „živog“ kamenja. Istovremeno smo počeli upotrebljavati i  „kalkwasser“. Ulijevali smo je u skimer, da bi se iskoristile sve njezine karakteristike. To može potvrditi i Peter ovdje prisutan, izumitelj „vapnenančke vode“, jer i za njega je takva upotreba bila novost. Mogu zaključiti da je u tom trenutku berlinska škola ili metoda zaokružila svoju definitivnu formu: „živo“ kamenje, skimer, MH osvijetljenje te „vapnenačka voda“. Bilo je to početkom 80-tih.

Slika akvarija Dietricha Stubera. Zanimljivo rješenje poklopca unutar kojeg se nalaze MH lampe.

Zahvaljujem na ovoj vašoj sažetoj akvarističkoj priči! Sada bih htio čuti koju riječ o vašoj prvoj Acropori sp. koja je na kraju dobila ime po vama. 

U redu ako vas baš zanima, iako tu nema ništa neobičnog osim toga da je sada toliko poznata u akvarističkim krugovima diljem svijeta. Godine 1982. kupio sam jedan kamen koji je bio nastanjen s jednim „mekim“ koraljem, više se ni ne sjećam o kojem koralju je bila riječ. Na tom kamenu bilo je još „nešto“ vrlo sitno što je na kraju izraslo u famoznu „Stuber“ Acroporu. Godinama sam je fragmentirao te darivao prijateljima akvaristima, a oni dalje svojim prijateljima, tako da je danas rasprostranjena po čitavom svijetu.

Famozna Stuber Acropora je prva Acropora koja je uzgojena u jednom privatnom akvariju.
Fragovi se ove Acropore nalaze te rastu u  mnogobrojnim akvarijima diljem svijeta.
Na početku Peter Wilkens je identificira kao Acropora humillis, da bi je JEN Veron 1992. identificirao kao Acropora cardenae. Na kraju Julian Sprung tvrdi da je riječ o Acropori pulchri.
Fossa& Nielsen je jednostavno nazivaju  Stuber Acropora objašnjavajući da je s vremenom originalna struktura kostura koralja doživjela promjene zbog životnih uvjeta u kojima je rasla u stotinama koraljnih akvarija diljem svijeta, tako da ju je danas nemoguće identificirati.
Mnogi se akvaristi diljem svijeta slažu da bi je trebalo identificirati kao Acropora formosa.

Po forumima se priča da berlinska metoda propisuje jedan kilogram „živog“ kamena na svake  četiri litre akvarija. Je li to istina?

Nitko iz našega kluba nikada nije propovijedao takvo pravilo. „Živo“ kamenje daje sistemu biološku raznolikost, ali za to su potrebne male količine, nekoliko kilograma kvalitetnog kamena da ožive ostatak „mrtvog“ koji stavimo u sistem. Peter oduvijek koristi umjetno kamenje koje sam izrađuje od vapnenančkog materijala koraljnog porijekla. S druge strane, sa svakim koraljem koji unesemo u akvarij uđe i jedan „živi“ kamen. Mislim da je sve to komercijalna dosjetka kako bi se prodalo više „živog“ kamena.

Zanimalo bi me vaše mišljenje o MH osvjetljenju s visokim udiom plavog svjetla, tj. visokom vrijednošću Kelvina, danas upotrebljavane 10-15000 K, pa i više?

I ja sam koristio takve žarulje, ali mogu reći da ako gledamo rast koralja, on se nije povećao, ukoliko ga usporedimo s rastom pri upotrebi žarulja s 5400 K, koje oduvijek koristim. Ako želim dati malo boje koraljima, onda koristim plave fluorescentne žarulje. To je uvijek najjeftinija solucija jer MH  žarulje s visokom vrijednošću Kelvina nemaju veliko tržište te su stoga skupe, dok s druge strane, njihove karakteristike kratko traju tako da bi ih se trebalo mijenjati svakih šest mjeseci.
Na kraju, ako se kome sviđa taj plavi štih u akvariju, slobodan je koristiti takav tip žarulja, ali neka ne očekuje zadovoljavajući rast koralja.

Što mislite o upotrebi aditiva?

Još od početka održavanja „tvrdih“ koralja uvijek dodajem stroncij i jod, kao što to radim i dan danas. Najbitnije je promatrati koralje jer su mjerenja tih elemenenata u vodi jako neprecizna. Ne sviđaju mi se proizvodi koji sadrže svega po malo tako da se na kraju ne zna koliko čega dodajemo u vodu akvarija. Tu se nadovezuje problem da su vrlo rijetki proizvođači aditiva koji u svojim deklaracijama precizno pišu koliko je čega u proizvodu. Elemente u tragovima ne dodajem direktno nego se oni integriraju s redovnim promjenama vode te upotrebom vapnenačke vode koju pripremam s vodom iz gradskog vodovoda. Već sam spomenuo da je berlinska voda jako bogata elementima u tragovima te kalcijem i magnezijem.

Stuberov akvarij dobar je primjer suživota mekih i tvrdih koralja u jednom zatvorenom sistemu, kao odraz upotrebe berlinske metode koja je i dan danas nakon više od dvadeset godina postojanja najzastupljenija u morskoj akvaristici.

Spomenuvši promjene vode, koliko redovno to obavljate? Čuo sam od nekih njemačkih akvarista da je bolje ne mijenjati vrstu soli te uvijek upotrebljavati istu. Kakvo je vaše mišljenje o tome?

U prvo vrijeme nisam uopće mijenjao vodu, ali posljednih godina sam odlučio promijeniti najviše pet posto mjesečno, dovoljno da integriram elemente u tragovima kao što sam već prije rekao. Što se tiče soli i ja podržavam tu teoriju da je bolje koristiti uvijek istu sol. Prvo, vrlo je malo kvalitetnih soli na tržištu, čija je kvaliteta konstantna te koje su bez raznih nečistoća. Moje je iskustvo da se čak i koralji u akvariju naviknu na jedan tip soli tako da je svaka promjena, naravno na gore, stres za njihovo zdravlje. 

Kao zadnje pitanje htio bih čuti vaš stav u vezi s problemima akvarija koji istovremeno ugošćuju „meke“ i „tvrde“ koralje.

Problem alelopatije prisutan je u svakom akvariju te se ne odnosi samo na koralje nego na svu floru i faunu koja se u njemu nalazi. Dobro iskombinirati vrste koje se slažu jedne s drugima prava je umjetnost. Ja u svom akvariju imam i „mekih“ i „tvrdih“ koralja te sa sigurnošću tvrdim da nisu svi koralji sasvim zdrastveno u redu. Neki su bolje, neki lošije, a na nama je da otkrijemo razloge tomu, što je u većini slučajeva jako teško, da ne kažem nemoguće.

U akvariju D. Stubera nalazimo i jako rijedak koralj, čak i u prirodi, Gardineroseris planulata koji je član familije Agariciidae.
S nezamjetljivim polipima kojih kao da i nema, ovom je koralju za život najbitnija svjetlost.
Osvjetljenje ne treba biti jako, jer je njezino prirodno stanište na srednjim dubinama gdje ne prodire jaka svjetlost.     

Zahvaljujem D. Stuberu za vrijeme koje je odvojio za ovaj intervju te posebno zahvaljujem P.Wilkensu za trud oko prevođenja !

• Pret