Pariz 2009
- Detalji
- Hitova: 17371
Budući da su ciklidofilska putovanja krajnje zarazna i kad ciklidofilska duša osjeti kongres u zraku, jednostavno mora naći načina da se dovuče do tamo.
Tako sam ove godine, poražen recesijom, morao odustati od povratka u Uruguay te sam si kao utješno putovanje priuštio odlazak sa ženom u Pariz. E sad, da ne bi sve izgledalo prenormalno, odlučio sam se na kombinaciju romantičnog putovanja povodom godišnjice braka (da, jer pravi su ciklidofili odani partneri kao mnoge vrste ciklida) i, naravno, posjete veličanstvenom kongresu AFC-a (Association Française Cichlidophiles). Ovo mi je bilo prvo putovanje koje sam ne samo djelomično nego 100% organizirao putem neta. Kupio sam avio karte za male novce on line, bookirao hotel, rezervirao rent-a-car, pronašao restorane i ostale detalje koji su nam bili potrebni za ta tri dana.
Osjećao sam leptire u trbuhu dok sam već u četvrtak kretao za Zagreb. Gospođa je imala poslovne zadatke, a ja i Strichek Matija smo posjetili sve vrijedne sponzore i skupljali donacije za AkTer tombolu i aukciju. Prekrasan početak zanimljivog vikenda. Navečer smo prespavali kod kuma Vedrana, koji nas je ujutro odbacio na aerodrom.
Dolazak u zračnu luku u Parizu, brzinsko preuzimanje vozila (pa kud baš Opel Meriva - auto sa najtišim relejem žmigavaca na planeti) i put Pariza. Ubacili smo u navigaciju Latinsku četvrt i brzo na ručak! Ah, francuske gostionice i njihovi otkačeni konobari. Potom malo šetnje gradom i par znamenitosti pa u hotel. Zbog ogromne gužve stižemo u hotel tek oko 19.00. Brzo tuširanje i povrtak u centar. Navečer slijeću dugogodišnji prijatelji iz Italije, Sandra i Luca. Spojili su nas, naravno, ciklidi prije dugo godina i od tada smo uvijek zajedno na ovakvim izletima. S njima se nalazimo u jednom tipično francuskom lokalu. Čeka se na stol iako smo imali rezervaciju jer očito svi znaju za njega. Dolaze prijatelji i bacamo se na posao - prerada još jednog francuskog specijaliteta u energiju za strastvene ciklidofile i njihove supruge. Suprugama energija treba da bi mogle trpiti budaletine pored sebe, a i francusko vino pomaže u tome. Zadovoljni, vraćamo se u hotel. Potreban nam je odmor jer sutra nas čeka pravi ciklidofilski dan.
Ujutro odlazimo zajedno u obližnju slastičarnu na francuski doručak! Njihov je pan chocolate nevjerojatan, zato ih uvijek i pojedem minimalno 6 komada. Nakon toga odlazimo na mjesto zločina - Villebon sur Yvette, Le Grande Dome je dvorana u kojoj se održava cijeli događaj. Uokolo je naravno uobičajena gužva i strka tako specifična za svaki francuski ciklidofilski kongres. Iskrcavaju se boxovi ribe, pune akvariji svakojakim vrstama i priča, glasna ciklidofilska priča svuda uokolo. Ove godine su kao predavači pozvani Frédéric Renard, Ad Konings, Heinz Büscher i Patrick de Rham - ipak se slavi 30. francuski kongres.
U 10.00 Ad Konings ima svoje predavanje o... nevjerojatno, ali o ciklidima Nicarague - Les cichlidés des lacs de cratère du Nicaragua. Ne krijem oduševljenje, a on nas bombardira podacima i slikama iz prirode.
Nakon predavanja spuštamo se u La Bourse, ukratko 200-tinjak akvarija punih ciklida uzgojenih od članova AFC-a. Prilika za vidjeti vrste koje se ne mogu naći niti u najopremljenijim trgovinama Europe. Naravno, sreću se i poznanici i prijatelji koje sam imao prilike upoznati tijekom godina. Jedan od njih je Florent de Gasperis, moj zaista dragi prijatelj, mojih godina, vrsni znalac američkih cikilda, koji radi u javnom akvariju u Montepellieru, uvijek moja vrijedna veza u komunikaciji sa ljubomornim francuzima koji najrjeđe vrste ne daju nikome, ako nemaju preporuku za njega. A Florenta ovdje znaju baš svi! Pijemo pivicu i pričamo o ribama, o kongresu, o svemu. Kruženje oko akvarija je jedna fantastična stvar. Toliko akvarija, a u njima samo ciklidi, nema dosadnog akvarija. Stotine vrsta i varijacija. Već si pišem favorite, ribe za koje se vrijedi gurati na nedjeljnoj burzi.
Da ne bi stvar bila prejednostavana, popodne provodim na Eifelovom tornju i u šetnji Parizom sa suprugom, ponešto za svakoga od nas.
Navečer opet večerica. Ovaj put organizator nisam ja, nego Enzo Marino, ciklidofil iz Torina koji je došao to popodne autom sa suprugom. I tako se zajedno sa Lucom i Sandrom nalazimo u finom restorančiću i kreće degustiranje vrlo ukusnih francuskih jela. Kod njih su i puževi odličnoga ukusa. Samo ne naručujte nikada andouilette - ne pitajte zašto. Ako naručite Magret de canard nećete pogriješiti. Radi se o patki na francuski način.
Ujutro se opet rano budimo. Doručkujemo s prijateljima u centru Pariza, ipak je to nama važan obred vrijedan 45 minutne vožnje u jednom smjeru. Vraćamo se u Le Grand Dome. Patrick de Rham drži predavanje Les cichlidés endémiques de Madagascar, un des bijoux de la biodiversité de la Grande Île – Endemski ciklidi Madagaskara, osvrt na bioraznolikost Velikog otoka. Pokazuje sve prekrasne vrste ovoga otoka, sve su na crvenoj listi, a sami Patrick nam na kraju predavanja govori potresni podatak. Najvjerojatnije u ovome trenutku većina Madagaskar ciklida više ne postoji u prirodnome staništu, a nažalost mnogi ni u zatočeništvu.
Nakon predavanja tražimo Ad Koningsa. Talijanski kolege se dogovaraju da im dođe u goste na talijanskome kongresu 2011 godine. Ad je bookiran godinu dana unaprijed. Brza zajednička slika s ovom velikom ličnošću našega hobija.
Nakon lijepog, ali potresnog predavanja slijedi zadnji obilazak burze, pa onda zajednički ručak sa svim članovima AFC-a. Do mene sjedi veliki stručnjak za Tanganyika ciklide Heinz Büscher, nevjerojatno pristupačna osoba, ciklidofil po PS-u. Dok smo na ručku, čelni ljudi AFC-a pregledavaju sve ribe, njihovo stanje i da li je sve regularno. Dižem se ranije od stola i stajem u red za ulazak na burzu. Nakon čekanja od otprilike sat vremena čoporativno ulazimo među akvarije i hvatamo se čvrsto za onaj u kojemu je toliko željena vrsta. Kakav dobar osjećaj...
Nakon otprilike sat vremena, u kojima se ribe kupuju, prodaju, pakiraju, pune vrećice kisikom, cjenka i zatvaraju boksevi, stižemo se svi međusobno još jednom pozdraviti. Čudesne su veze među ciklidofilima, iako se viđamo samo na par dana godišnje, veže nas posebna veza.
Slijedi luda vožnja do aerodroma, brzo vraćanje vozila i... slijedi šok. Let nam je otkazan. Ugurali su nas u 4 sata kasniji let za Pulu. Pa iz Pule za Zagreb – najkraći let na planeti. Vedran nas čeka na aerodromu, odlazimo po naš auto i slijedi mukotrpna vožnja kući. U krevetu smo tek oko 2 ujutro, a u 7 brzo na posao. Ali ipak uspomene na još jedno prekrasno ciklidofilsko putovanje nam daju snagu za dalje...
{gallery}ostalo/putopisi/lenac_pariz2009{/gallery}
