Kukci

Kada kažemo buba, uglavnom mislimo na bilo što gmiže, ljigavo je i nadasve opasno! No, to često nije tako. U svijetu znanosti postoji točno određena definicija kukca koja ga odvaja od ostatka sličnih životinja. Kukci su skupina životinja ili jedinke, kojoj je tijelo oklopljeno čvrstom hitinskom kutikulom koja ima funkciju štita unutarnjih organa i tekućina. Ona sprječava ozljede i isparenje tjelesnih tekućina, baš kao koža kod ljudi. Anatomski gledano kukčevo tijelo podijeljeno je u 3 glavna dijela tijela i to: glava (caput), prsa (thorax) i zadak (abdomen) i sa redovno 3 para nogu. Krila mogu i ne moraju biti prisutna, ovisno o vrsti.

Sistematski gledano, kukci spadaju u koljeno (Phyllum) člankonožaca (Arthropoda) te zaključujemo da im je tijelo građeno od više međusobno spojenih kolutića kožastom, dosta rastezljivom tvari. Tu kožu još nazivamo intersegmentalnom. Kod smrti može doći do stezanja kože i zabune oko dimenzije kukca.

To su osnovne smjernice pri determinaciji kako bi vidjeli da li se radi o kukcu ili nekoj drugoj, na oko, sličnoj životinji.

Smatramo ih jednim od starijih bića na Zemlji, koja imaju fantastičnu sposobnost evoluiranja uslijed bioloških ili antropoloških djelovanja.

alt

Morfologija kukaca


Tijelo kukaca je člankovito, a prijelaz između članaka često se ne vidi. Mnogi su srasli pa čine jednu cjelinu kao npr. glava. Kutikula ličinki mekana je i međusobno razdvojena udubinama, dok je kod imaga (odraslih - spolno zrelih kukaca) otvrdnula i spojena membranom, intersegmentalnom kožom. Otvrdnuli dio segmenta naziva se sklerit, koji nije uvijek jednako razvijen. Ne zahvaća uvijek čitav segment, već samo dio.



Skelet ili tjelesni pokrov građen je od 3 sloja: kutikule, epiderme i bazalne membrane. Pokriva čitavo tijelo sa zadaćom štita unutarnjih organa i kukca kao cjelinu. Vanjski dio (eksoskelet) čini kutikula koja se sastoji od hitina koji je po svom kemijskom sastavu aminopolisaharid, rezistentan na djelovanje vode. Topi se samo u mineralnim kiselinama, naročito mravljoj u kojoj nema vode. Hitin daje čvrstoću kutikuli, u raznim je stadijima različito razvijen. Uglavnom je najviše razvijen na glavi, pa je glava najčešće i najtvrđi dio tijela. Kutikula se sastoji iz 3 dijela: epikutikule, eksokutikule i endokutikule. Epikutikula je vanjska, vrlo tanka kožica bez hitina. Služi kao vrlo dobar štit na razne utjecaje: temperaturu, vlagu, atmosferlije, itd... ispod nje nalazi se pigmentni sloj kutikule - eksokutikula. Redovito je deblja i tamne je boje. Sadrži hitin i druge elemente koji joj daju čvrstoću. U ovom dijelu kutikule stvaraju se dlake, ljuske i čekinje koje pokrivaju kutikulu. Nazivamo je i primarna kutikula. Treći sloj kutikule čini endokutikula, koji je i najdeblji. Sastoji se od više dijelova serijski spojenih u jednu cjelinu - sekundarnu kutikulu.

Ispod kutikule nalazi se sloj epiderme, jednoslojni epitel od kojeg se stvara kutikula. Ispod njenih stanica dolazimo do bazalne membrane koja pokriva bazalnu stranu epidermalnih stanica.



U stadiju ličinke, tj. za vrijeme postembrionalnog razvoja dolazi do presvlačenja, skidanja stare, tijesne kože. Kako se ličinka hrani, ona raste. S obzirom na čvrstoću kutikule, ona je u nemogućnosti rasti te je potrebno zamijeniti je novom koja se stvara ispod stare kutikule, koja kada postane suviše tijesna, puca na leđnoj strani i iz nje izlazi vlažni i veći kukac. Potrebno je određeno vrijeme (koje je uvjetovano stupnju razvoja i vrsti, te nekim abiotskim faktorima) da se nova kutikula osuši i stvrdne. Obično neko vrijeme prije i poslije presvlačenja, jedinka posti. Nakon presvlačenja, jedinka je najranjivija. Neke vrste pojedu svoju staru kožu, kako bi, po nekim autorima, vratile neke hranjive tvari. Tijelo kukca rijetko je golo. Uglavnom je pokriveno raznim čekinjama i dlakama koje često služe kao osjetila.

Glava (Caput) je spoj više međusobno sraslih segmenata. Predstavlja vrlo čvrstu cjelinu koja je na stražnjem dijelu, vratu, spojena sa prsima (Thoraxom). Na prednjem dijelu glave raspoznajemo gornju usnu - labrum, koja je šavom vezana za pločicu iznad nje koji se naziva čeoni štitić - clypeus. Nad njim nazlazi se čelo - frons koje je poprečnim šavom odijeljeno od tjemena - vertex. Iza njega dolazimo do zatiljka - occiput. Dio glave između prsa zove se grlo - gula. Na prednjem dijelu glave nalazi se usni, a na stražnjem dijelu zatiljni otvor koji iz usne, vodi u tjelesnu šupljinu. Kroz njega prolaze jednjak, živci glave, aorta i traheje. Glava nosi važne organe: ticala, oči i usni ustroj. Položaj glave može biti prognatan, kada usni aparat gleda prema naprijed a čelo gore, ortognatan, kada su usta okrenuta prema dolje a čelo naprijed, te hipognatan položaj kada čelo gleda naprijed, usta okrenuta prema dolje ali pod određenim kutem prema prsima.



Ticala - Antennae djeluju kao osjetila opipa i njiha. Svi kukci ih imaju osim iz reda Protura. Sastoje se iz više ili manje članaka, smještena su u blizini očiju, najčešće ispred ili ispod njih. Scapus-om su vezana za glavu, pedicellus-om se upravljaju do kraja zastavice, flagelum. Dužina i građa vrlo su varijabilni. Kod nekih kukaca ticala su duža od tijela, a po građi mogu biti nitasta, češljasta, kijačasta, koljenasta, perasta, pilasta, viličasta, itd... kod nekih kukaca postoji razlika u dimenzijama i obliku ticala, pa mužjaci često imaju veća ticala kako bi lakše pronašli ženku. Neki pak imaju posebne žlijebove u glavi gdje «spremaju» ticala kada ih ne trebaju.



Usni ustroj ili aparat kako ga često zovemo imaju uglavnom svi kukci. Postoje neki leptiri kojima u stadiju imaga, usni ustroj nije razvijen. U tijelu zapremaju određenu zalihu masnog tkiva kojeg su nakupili u postembrionalnom razvoju. Ta uskladištena količina energije dovoljna je za izlazak iz kukuljice, širenje krila, pronalaženje partnera, kopulaciju te kod ženki za polijeganje jaja. Nakon obavljenih zadaća, jedinaka ugiba od iznemoglosti. Takvi leptiri uglavnom žive kratko, ali nikako jedan dan.

Aparat ima više funkcija i to: za prehranu, obranu ili kako teretni element u prijenosu tvari i izgradnji skloništa (ukoliko se radi o takvoj vrsti kukca). Postoje 4 vrste usnog ustroja: za žvakanje ili griženje, griženje i sisanje, lizanje i sisanje te bodenje i sisanje. Svaka vrsta ima svoj način prehrane, sukladno životu kojeg živi, staništu te sastavu ishrane. Tako npr. leptiri svojim, za vrijeme hranjenja odmotanim rilom sišu cvijetni nektar, skakavac grize i žvače hranu biljnog porijekla, a komarac bode i isisava žrtvinu krv čiji su elementi prijeko potrebni za stvaranje podmlatka. Sastoji se iz 4 dijela: gornje usne - labrum, prednje ili gornje čeljusti - mandibula, srednje ili donje čeljusti - maxilla, te donje usne - labium.



Prsa - Thorax predstavlja drugi glavni segment kukca koji nosi lokomotorne organe i služi za pokretanje. Lokomotorni dijelovi, krila i noge, najčešći su način gibanja, iako postoje i neki drugi načini. Sastoji se iz 3 dijela: prothorax koji nosi prvi par nogu, mesothorax na kojem se nalazi drugi par nogu i prvi par krila, te metathorax koji nosi treći par nogu i drugi par krila. S obzirom da prsa nisu svugdje jednako čvrsta dijele se na čvrsti hrpteni - tergitni dio, trbušnu, ventralnu - sternitnu te između njih mekaniji bočni dio - pleurit. Noge su građene iz 6 glavnih članaka: Coxa, Trochanter, Femur, Tibia, Tarsus i Pretarsus. Služe za hodanje, penjanje, plivanje, kopanje, prihvatanje, pridržavanje, trčanje itd... ovisno o njihovoj funkciji i načinu života kukca. Noge se među vrstama i višim stupnjevima sistematike veoma razlikuju i uglavnom prednje noge imaju tendenciju preobražaja. Tako npr. bogomoljka ima prednje noge preobražene u nazubljene elemente za lov, rovac prednjim nogama kopa tunele u zemlji, dok jelenak sa sva 3 para nogu hoda i penje se po stablima.

Krila, ukliko se radi o krilatoj vrsti, u većini slučajeva služe za aktivno gibanje kukaca. Postoje krilati kukci koji i ne koriste često krila i gibaju se uglavom hodom ili penjanjem (neke vrste paličnjaka). U većini slučajeva krila su trokutasta. Pri determinaciji kukaca, važno je poznavanje nervature krila. To su žile ispunjene, po nekim autorima krvlju, a po nekim zrakom. Dijele se na uzdužne i poprečne, a između njih nalaze se mala opnasta polja ili sektori. Razni redovi i vrste kukaca imaju krila pokrivena raznim dlakama, ljušticama (leptiri su jedina živa bića čija su krila prekrivena ljušticama), kod nekih kukaca krila su kožasta i tvrđa, kod nekih mekana membranasta, itd.... Promjene se mogu dogoditi na prednjim i stražnjim krilima, pa npr. kornjaš leti donjim krilima - potkriljem koja su mekana i membranasta, složena kada ne leti ispod gornjeg para krila - pokrilja, koja su vroma otvrdnula i služe za štit donjih. Kod dvokrilaca prednji par služi za let, dok zadnji zakržljali, okom često nevidljiv, služi za regulaciju ravnoteže. Pitanje o postanku krila još uvijek predstavlja veliki misterij u entomologiji. Nedostatak krila u stadiju ličinke i u podrazredu Apterygota (neletači), dokazuje da su preci kukaca bili beskrilni. Postoje mnoge hipozete o postanku, a najviše se vjeruje da su krila nastala od trahejnih škrga ili nepokretnih bočnih izraslina na prsima. Danas takve izrasline nalazimo na ličinkama termita, nekim bogomoljkama i pojedinim vrstama stjenica.



Zadnji glavni dio tijela kod kukaca je zadak ili abdomen u kojemu je pohranjena većina organa i raznih sustava (za disanje, razmnožavanje, probavni trakt itd...). On je manje ili više odijeljen od prsa, a kod nekih osa u slučaju osolikog spajanja prsa i zatka, prvi segment abdomena, medijalni članak pribraja se prsima. Primarno se sastoji od 11 članaka i analnog segmenta, no oni su često srasli, reducirani pa se ne raspoznaju jasno. Kod nekih kukaca, na oko su vidljiva 3-4 segmenta. U odnos na članke na prsima, na zatku su dosta mekaniji i elastičniji. Zatkovi se segmenti sastoje od gornje i donje pločice koje su međusobno povezane kožastom tvari, veoma elastičnom. Ukoliko promatramo neke veće kukce npr. konjice, možemo jasno vidjeti kako se obujam zatka mijenja kako on diše. Elastičnost zatka omogućava upravo ta koža, spona gornje i donje pločice segmenta. Elastičnost i promjenu obujma zatka uzrokuje i veći broj jaja kada ih ženka nosi u sebi. Kod mnogih vrsta kukaca na 11. segmentu postoje 2 karakteristična privjeska po nazivu cerci. To su ostaci nekadašnjih abdomalnih nogu a često služe kao pomoć pri kopulaciji. Po svom filogenetskom (evolucijskom) razvoju, kukci pripadaju polipodnim oblicima člankonožaca koji su na svakom segmentu abdomena imali po jedan par nogu. Današnji kukci (neki) imaju u stadiju ličinke abdomalne noge (ličinke osa..), no evolucijom su nestale u stadiju imaga. Uz privjeske, na abdomenu često možemo susresti i nastavke - styli (uholaže), te vanjske spolne organe. Razlika između privjesaka i nastavaka je što su privjesci raščlanjeni baš kao i antene. Nastavci su jednodjelni.



Vanjski spolni organi nalaze se na zadnjim segmentima zatka i nastali su od nekadašnjih abdomalnih nogu a nalaze se u blizini spolnog otvora. Na tom dijelu tijela dolazi do kopulacije. Kod nekih su vrsta ovi genitalni dodaci veoma dobro razvijeni i uočljivi dok su druge vrste u tom pogledu diskretne. Kod mužjaka, spolni otvor nalazi se na 9. segmentu, a oko spolovila nalaze se 2-4 privjeska (gonopodi) koji imaju funkciju pomoćnog spolovila pri kopulaciji. Imaju oblik zakačke i čvrsti su pa dodatno osiguravaju sigurnu kopulaciju sa ženkom. Uglavnom mužjaci imaju izražene vanjske spolne organe, dok ženke rijetko, što ovisi o načinu i mjestu odlaganja oplođenih jaja. Mnoge vrste kukaca jaja odlažu u neka strana tijela, zemlju, koru drveta ili pak drugi organizam. Razvile su posebnu leglicu na kraju zatka po imenu ovipositor koja im služi da bez problema dođu do pogodnog mjesta za jaja. Obično takve vrste imaju zadnjih par članaka zatka dosta rastezljive pa im polaganje jaja u određenu dubinu nečega nije problem. Leglice su vrlo karakteristične i prepoznatljive pogotovo kod konjica, skakavaca, osa najeznica itd.... liči na dugačku iglu, no ovipositor je mekana tvar i ne može nanijeti nikakvu štetu. Obično se krivo vjeruje da je to obrambena igla. Ovipositor je šuplja cijev baš kao rilo kod leptira. No kod kukaca na višem stupnju razvoja, socijalnih kukaca, ovipositor je evoluirao u čvrsti žalac koji iza sebe skriva žlijezdu sa otrovom. Nazivamo ga aculeus, a takve kukce, akuleatnim. To su mravi, pčele, ose, stršljeni itd... Aculeusi se međusobno razlikuju što ovisi o vrsti, pa tako npr. osa ima gladak aculeus i mogućnost ubadanja više puta, dok je pčelin nazubljen suprotno od smjera ulaska u strano tijelo gdje mora i ostati jer zubi onemogućuju izlazak. Ukoliko pčela želi pobjeći mora si isčupati zadnjih par segmenata zatka zajedno sa aculeusom. Zbog velike rane, izgube tjelesnu tekućinu, limfu i uginu. U tom slučaju kažemo da iskrvare jer limfa ima ulogu kao i naša krv.




Razmnožavanje i razvoj kukaca


Kukcu se najčešće se razmnožavaju spolnim putem, a rijetko nespolno. Parenjem (kopulacijom) mužjak svojim spolnim organom ubaci sjemene paketiće u tijelo ženke. Sama kopulacija zbiva se na razne načine i u različitim pozama. Neki se kukci oplođuju mirujući, neki u letu, a neki dok hodaju. Neke vrste kopuliraju jednom u životu, a neke više puta. Zanimljive su poligamske vrste, a monogamni par termita živi zajedno u odanosti jedan drugome čak i do 20 godina. Odrastajući u odrasli, spolno zreli oblik - imago, neki kukci odmah su spremni na kopulaciju dok neke vrste trebaju pričaketi izvjesno vrijeme. Prva jaja nekih vrsta paličnjaka, nakon sačekanog vremena, nisu plodonosna. U svijetu kukaca posebno je zanimljiva protandrija, pojava kada se kod masovnih kukaca prvo javljaju mužjaci koji se rasprostrane po staništu, pa zatim ženke. Ova pojava osigurava da se neće pariti mužjaci i ženke iz istog legla. Javljaju li se najprije ženke, tada se pojava nativa protoginija, koja kod masovne pojave štetnih kukaca može dovesti do opadanja zaraze.

Partenogeneza nije rijetka pojava razmnožavanja. To je način reprodukcije bez kopulacije, tj. bez spajanja jajeta sa spermijem. U partenogenetskom razmnožavanju mužjaci su dosta rijetki i dimenzijski drukčiji od ženki i nemaju nikakvu ulogu u reprodukciji. Postoje 3 oblika partenogeneze: 1. amphitokia - iz neoplođenih jaja razvijaju se oba spola, 2. thelytokia - iz neoplođenih jaja izlaze samo ženke i arhenotokia - kada iz neoplođenih jaja nastaju mužjaci, a iz oplođenih ženke. Izuzetna partenogeneza javlja se kod nekih vrsta kod kojih ženka može u nedostatku mužjaka odložiti jaja iz kojih izlaze samo ženke i opasnost za kontinuitet vrste ne postoji (iako vrsta ne ovisi o toj jednoj ženki, ali se ona tako treba ponašati i instinktivno ponaša). Zapažamo li bolje detalje u prirodi često smo u mogućnosti vidjeti kukuljice odložene na raznim sigurnim mjestima (ispod krovova, kamenja, u zemlji itd...). Kukuljice (lutke) javljaju se samo kod kukaca koji imaju tzv. potpunu preobrazbu. Razvojni ciklus takvih vrsta sastoji se od jajeta, stadija ličinke, kukuljice te imaga (leptiri, muhe, ose, pčele, mravi...), u odnosu na nepotpunu metamorfozu kod koje kukuljica ne postoji (stjenice, skakavci, žohari, bogomoljke, ...).




Jaja se stvaraju u ovariju i kada su zrela, kroz spolni organ izlaze van. Sastoje se iz jajne stanice i jajnog omota. Vanjski omot čvrste je strukture kao hitin iako u njemu nalazimo neke kemijske tvari koje u hitinu manjkaju. Sa vanjske strane postoje sitne porice kroz koje jaje apsorbira kisik, te posebni kanali - micropila kroz koje u jaje ulazi sjeme i tako ga oplođuje. Kasnije se jaje zatvara posebnim čepom kojeg često ličinke nekih vrsta izbace kako bi izašle iz jajeta. Oblik, dimenzije i boja jaja varijabilni su i karakteristični za vrstu. Najčešće ih ženke polažu na takva mjesta koja osiguravaju dovoljno hrane za ličinke čim izađu iz jajeta. Radi sigurnosti samih jaja i potomaka, jaja su često dobro kamuflirana ili skrivena od mogućih predatora (parazitoida itd...). Noćni leptiri često skrivaju jaja u porama na kori drveta, dnevni najčešće ležu jaja sa donje strane lista, šturci ih ovipositorima ukopavaju u zemlju, dok bogomoljka oblaže svoja jaja spužvastom tvari koja se kasnije na kisiku stvrdne. Takav skup jaja naziva se ootheca i sadrži veći broj jaja. Spužvasti omot štiti jaja od grabežljivaca, atmosferlija, temperatura itd... Uglavnom su zalijepljene za podlogu (vrlo često na kamenjaru ispod kamena). U jajetu se odigrava embrionalni razvoj - stvaranje ličinke koja je zapravo prehrambeni stroj u razvojnom ciklusu. Za embrionalno razdoblje uzima se vrijeme od oplodnje pa do izlaska ličinke iz omota. Ličinke su pri izlasku iz jajeta mekane, a koža im je vlažna. Potrebno je određeno vremensko razdoblje da se oklop osuši. Može li tako mekana i ranjiva ličinka probiti jajni korion (lupinu)? Mnogi kukci na glavi imaju polugu kojom probiju jaje, a koja s vremenom nestane. Drugi kukci su u mogućnosti progristi korion, dok on kod nekih sam puca uslijed prevelikog tlaka koji je nastao smanjenjem volumena u jajetu uslijed ličinkinog rasta. Duljina samog embrionalnog razvoja vrlo je varijabilna i ovisi o više čimbenika. Najutjecajniji od njih je svakako temperatura. Ukoliko je npr. proljeće toplo primijetit ćemo kukce u prirodi ranije. Neki od njih su se probudili iz hibernacije, neki izašli iz jajeta a neki upravo napustili kukuljicu. Zanimljivost iz osobnog iskustva uzgoja vrste Velikog noćnog pauna Antherea yamamai jest da vrsta hibernira u obliku jajeta. Ženka nakon oplodnje u kolovozu položi jaja na biljku hraniteljicu (hrast). Često ulovim ženku (koja se prepoznaje po manjim ticalima od mužjaka) koja je već oplođena, te jaja spremim na zimovanje. Zaštitim ih od prljavštine i atmosferlija i pospremim na zimovanje - na vanjsku temperaturu. Ukoliko bi ih unio u sobu, uslijed više temperature u sobi ličinke bi se ranije izlegle što bi rezultiralo nedostatkom hrane u prirodi i njihovom smrću. Dakle zaključujemo da je temperatura vrlo važan abiotski čimbenik u prirodi.



Nakon izlaska iz jajeta, kukac je u drugom stadiju razvoja - postembrionalnom, u obliku ličinke. Tijekom odrastanja ličinke se presvlače (izuzev neke rijetke kukce kao npr. ose šiškarice čije ličinke doslovno rastu ne presvlačeći se), a to presvlačenje zapravo predstavlja kukčevo odrastanje i približavanje posljednjem stadiju imaga. Postepena preobrazba ličinke naziva se i metamorfoza. Postoji potpuna (+ kukuljica) i nepotpuna metamorfoza, a ovisi o redu kukaca. Neki autori navode i ametabolne kukce kao treću skupinu metamorfoze gdje iz jajeta izlaze gotovi kukci, no novija shvaćanja entomologije polako napuštaju taj termin.

Samo odrastanje ličinke ne radi prevelike razlike među stadijima, osim što je ličinka veća i zrelija, tj. bliža posljednjem, spolno zrelom stadiju. Vjeruje se da presvlačenje uvjetuju razni hormoni. Presvlačenje kukca predstavlja njegovo najslabije i najkritičnije razdoblje kada je veoma ranjiv, a oklop vlažan i mekan, lako probojan. Princip odrastanja je da stara koža, obično na leđnoj strani na području prsa pukne, te se ličinka uslijed tlaka i vlažnosti izvuče van. Neke vrste pojedu staru kožu, a vjeruje se da to naprave kako bi vratili neke hranjive tvari u organizam. Neki pak ostave kožu. Skidanje stare kože odvija se na sigurnom mjestu gdje ličinke borave dok se sasvim ne osuše i opet mogu početi jesti. Mnogi kukci poste određeno vrijeme (što ovisi o stadiju ličinke) prije, ali i poslije presvlačenja gdje najveću ulogu igra tada još vlažni usni aparat. Morfološki, vrste ličinki se međusobno razlikuju pa postoje protopodne ( kod kojih su razvijeni samo ostaci prsnih nogu), polipodne ( koje uz thoraxalne imaju i abdominalne noge), oligopodne ličinke koje imaju 3 para nogu kao i odrasli kukci i apodne koje nemaju noge i žive u raznim, sigurnim supstratima.

  

 


Nakon zadnjeg stadija ličinke, čiji broj zavisi o vrsti, ukoliko se radi o potpunoj metamorfozi, ona se kukulji, a u kukuljici (lutki) odvijaju se zaista fascinantni procesi preobražaja ličinke u odraslog kukca, koji, u ovom slučaju metamorfoze, izgledom ne liči na ličinku (muhe, pčele, mravi, leptiri, kornjaši itd...). Prilikom nepotpune preobrazbe, svi procesi preobrazbe zbivaju se u zadnjem stadiju ličinke iz kojeg se razvije odrasli oblik (bogomoljke, paličnjaci, stjenice itd...). Postoje 3 tipa kukuljica, slobodna (Pupa libera, prepoznatljivi dijelovi tijela, kornjaši itd...), bačvasta (Pupa coarctata, muhe...) i pokrita kukuljica ( Pupa obtecta, leptiri...), a to je čvrsta, vodootporna tvorevina u kojoj se ličinkini organi pretvaraju u organe odraslog kukca, sa glavnim obilježjem - spolnim sustavom. Kukci su često zakukuljeni na sigurnim mjestima (ispod kamenja, u gustom lišću, ispod kore starog drveta), no ima i onih kukaca koji se zakukulje na prilično izloženim mjestima (neki leptiri se kukulje na granama, zidovima itd...).

Neki se pak kukulje u svojim sigurnosnim tvorevinama, kokonima. To su čvrste čahure koje ličinke naprave od svojih dlaka uz tekućinu koja se u dodiru sa kisikom kruti. Kokoni su česti u svijetu leptira, a najčešće se nalaze na stablima, omotani među listove i grančice. Unutrašnjost kokona često je fina i ravna, dok je vanjski sloj neobrađen, dlakav i krut. Unutar kokona ličinka se zakukulji, a koža ličinke ostane u kokonu. Prilikom izlaska i iz kukuljice i kokona potrebna je prilična snaga, pa neki buše i grizu kukuljicu i kokon, neki ih otapaju posebnim kemijskim sredstvima. Nakon izlaska iz kukuljice, kao i kod ostalih razvojnih stadija, kukac je mekan, vlažan i ranjiv. Potrebno je neko vrijeme da kukac može krenuti u obavljanje svoje zadaće - razmnožavanje. Leptiri su posebno zanimljivi sa smežuranim i mokrim krilima. Tankim ali jakim nogama drže se za kukuljicu ili obližnju granu i pumpaju krv žilom kucavicom u žile krila, koja se s vremenom osuše i razapnu i kukac je spreman odletjeti.

Glavna karakteristika i posljednji stadij u razvojom ciklusu jest odrasli, spolno zreli oblik zvan imago. U odnosu na ličinke i kukuljice, ukoliko postoji, imago ima reprodukcijsku moć. Dužina života varijabilna je, neki se čak ni ne hrane već koriste zalihe energije što su je prikupili u postembrionalnom razvoju i nemaju usni aparat. Sve promjene nastale od izlaska iz kukuljice pa do smrti individue, spadaju u postmetabolni razvoj. Kod nekih kukaca važne su morfološke promjene, npr. ličinka leptira ima usni aparat namijenjen za griženje i žvakanje, a imago za sisanje, uz krila pokrivena ljušticama i spolnim sustavom. Velik broj kukaca nema reprodukcijsku moć odmah po izlasku iz kukuljice, već je potrebno neko vrijeme da spolno sazrije, iako je u postmetabolnom stupnju. Neki se najprije hrane, a neki trebaju prezimiti da bi spolno sazrijeli. Veličina tijela, oblik, boje, duljina i način života, temperament i ostale karakteritike vezane su za samu vrstu. Dimorfizam i polimorfizam također igraju značajnu ulogu kod kukaca. Spolni dimorfizam karakterizira morfološke razlike između spolova iste vrste. Mogu se razlikovati tipovi ticala, oblik i boja tijela, šara itd... Polimorfizam predstavlja razlike oblika s obzirom na generacije. Neki kukci (ose šiškarice ...) toliko se razlikuju među generacijama da se često vrste krivo determiniraju i svakom obliku odredi po jedna, zasebna vrsta. Polimorfizam je karakterističan i za sicijalne kukce gdje svaki stalež ima svoj karakterističan izgled, pa tako razlikujemo maticu, radnika, vojnika itd...




Važnost i prilagodba kukaca u prirodi


Iako su to najčešće životinje velike 1-2 cm, uloga im je gotovo dominantna. Bez njih bi život na Zemlji kakvoga sad poznajemo bio nemoguć. Toliki značaj uvjetovan je brojnošću, biomasom, sposobnosti prilagodbe, ponašanjem, malim dimenzijama tijela itd...

Što im omogućava tako visok položaj? Kod većine kukaca to su krila kojima savladavaju još više staništa i uspijevaju pobjeći od predatora. Maleno tijelo im omogućuje više skrovišta a i manje hrane. Anatomija tijela također im daje velike prednosti (plosnate noge kod vodenih kukaca radi bržeg plivanja, izrasline na tijelu, oblik i boja tijela slicni okolini u kojoj obitavaju kod paličnjaka, bogomoljki, cvrčaka,... radi zavaravanja neprijatelja itd).

Bježeći ispred opasnosti, mnogi su razvili sposobnost života u tlu. Većinu života provode skriveni od vanjskog svijeta. Manji broj kukaca prilagodio se životu u vodi. Uglavnom su to ličinke, no postoje slučajevi kada i odrasli kukci nikada ne napuštaju vodu. Kako bi uspjeli preživjeti u novom biotopu (staništu), morali su vrlo brzo i „pametno“ evoluirati te se novoj okolini prilagoditi na najbolji mogući način. Radi što prisnijeg kontakta sa podlogom, da ih voda ne odnese, neki su kukci leđno-trbušno spljošteni. Vrste koje žive u bržim vodama imaju posebne organe za prijajanje, kukice na trbuhu, poseban vijenac kukica na kraju zatka ..itd..

Ličinke tulara koje obitavaju ispod kamenja pletu mreže kojima hvalaju hranu, te na taj način ne riskiraju da budu otplavljene. One ličinke koje grade kućice, a žive u jakoj struji, grade ih od sitnih kamenčića i zrnaca pijeska pa ih zbog težine kućice voda može teže odnijeti.

Kukci, kao i sva ostala bića na Zemlji i sveukupni elementi i oblici nežive prirode, samo su karika u balansiranju prirodne ravnoteže. Važni su jer razlažu mrtve organizme te imaju značajnu sanitarnu ulogu. Oprašuju 4/5 entomofilnih biljaka (one koje oprašuju kukci) i tako osiguravaju daljnje postojanje biljnih vrsta kao i hranu nebrojenim drugim životinjama (pticama, sisavcima, gmazovima, vodozemcima...). Čak i razmnožavaju biljke prijenosom njihovih sjemenki (poznati su mravlji vrtovi kada sjemenke nekih biljaka proklijaju u mravinjaku). Prerađuju i rahle tlo, izvor su hrane drugim životinjama, pa čak i ljudima. Oko 70 porodica koristi se u ljudskoj ishrani, bogati su proteinima, mineralima i vitaminima.

Ekologija kukaca


Riječ ekologija dolazi od grčke riječi «oikos» što znači stanište i «logos»- znanost. Sufiks logos označava da je to znanstvena disciplina koja se bavi proučavanjem međusobnih odnosa organizama u prirodi, te utjecaj vanjskih faktora na njihov život i razvoj. Svaka jedinka reagira individualno na utjecaj nekog vanjskog faktora. Kao posljedica evolucije, svaki organizam zahtjeva određene uvjete života. Pa tako neki kukci sasvim normalno žive u ekstremno toplim ili hladnim krajevima, dok su drugi stručnjaci u preživljavanju u vodi ili veoma vlažnim predjelima. Uvjeti okoliša koji djeluju na organizme mogu biti abiotski (osvjetljenje, vlaga, temperatura, ...) , te biotski - djelovanje živih organizama. Vrste ne reagiraju jednako na nastale promjene u njihovom staništu. Ta se promjena naziva ekološka plastičnost, a podrazumijeva stupanj prilagodljivosti na novonastale uvjete, te prilagođenost prema kolebanju nekog faktora. Abiotski faktori uvelike djeluju na rasprostranjenost vrste, te dužinu razvoja, pa tako i broj generacija godišnje. Ako je jesen duga i topla, kukci će se duže razvijati te se broj generacija može povećati. Najvažniji biotski čimbenik je hrana koja određuje da li će se ličinka uopće razviti u odraslu jedinku, koja osigurava dovoljnu rezervu hrane u obliku masnog tkiva i koja određuje duljinu trajanja postembrionalnog razvoja. Ukoliko je hrane nedovoljno, povećava se broj presvlačenja. Prehrambeno gledajući, kukci se dijele u dvije velike skupine: monofagne i polifagne.


Uskršnji leptir


Vučja stopa


Monofagni kukci hrane se jednom vrstom biljke, eventualno više vrsta unutar jednog roda. Npr. naš uskršnji leptir (Zerynthia polyxena) monofagna je vrsta, a hrani se vučjom stopom (Aristolochia), koja raste uz puteve i rubove šuma. Sa obzirom na čovjekovu dominaciju nad Zemljom, uglavnom se svi šumski putevi uz naselja redovno održavaju košnjom i orezivanjem, pa se automatski uništava Aristolochia. Leptir ostaje bez biljke hraniteljice i u nemogućnosti je dalje se razvijati. Iz toga su razloga monofagne vrste dosta osjetljivije na brojnost i preživljavanje u odnos na polifagne koje se hrane sa više ili mnogo vrsta biljaka. Njihova prilagodba na nastale promjene veća je, a s time i sigurnost same vrste.
 



Fotografije: Boris Pavelić, Gordana Pavoković, Andrej Radalj

Zadnje na forumu

  • Odg: Pomoć! AQUASAFE
    23 Ožujak 2024
    Pa ak propisno cikliraš akvarij ta kemija ti u principu niti ne treba.
    Znači ti razni...
  • Odg: Pomoć! AQUASAFE
    23 Ožujak 2024
    A u tu vodu koja se mijenja dodam jos aquasafe i tetra safe start ili nista?
  • Odg: Pomoć! AQUASAFE
    22 Ožujak 2024
    Postoji puno teorija. Ja osobno u toku cikliranja ne mijenjam vodu jer realno nema potrebe.....
  • Odg: Pomoć! AQUASAFE
    22 Ožujak 2024
    A kolko puta treba mijenjati tijekom cikliranja? I koliko vode se mijenja?
  • Odg: Pomoć! AQUASAFE
    21 Ožujak 2024
    ma nemas frke, tak i tak ces mijenjati vodu jos par puta prilikom cikliranja

Podržite nas!

Akvarij.NET je već 18 godina s Vama primarno zahvaljujući velikom broju volontera. Naš rad možete podržati i svojim donacijama koje će se koristiti za aktualne troškove servera, domena, licenci te planirane humanitarne akcije.

http://www.paypal.me/AkvarijNET

Donate

3PAzE2vhfNmWwYoQtRALYL2Mn3DUczc8i3

Da bismo poboljšali Vaše iskustvo ova stranica koristi kolačiće (cookies). Nastavkom pristajete na njihovo korištenje.