1). Zmija prepoznaje vlasnika. NETOČNO! Ne postoji zmija koja je u stanju razlikovati vlasnika od nekoga koga prvi put vidi – to je NEMOGUĆE! Zmija može reagirati na neku rutinu, na neki poseban način na koji se s njom ophodi, bilo to hranjenje, vađenje iz terarija, pokret tijela, prskanje vodom, itd. Ali kad bi tu rutinu izveo bilo tko drugi osim vlasnika na isti način, zmija bi identično reagirala. Recimo, kod mojih boa i pitona (Boa constrictor i Python regius) koje imam gotovo 10 godina kuckam po staklu terarija neposredno prije hranjenja. To je rutina koju od početka provodim. Čim zmija osjeti kucanje (zmija ne čuje) iz stanja potpune letargije i mirovanja automatski se «napali» na hranu i traži... Kad bih u tom trenutku stavio ruku u terarij, vjerojatnost da na tu moju gestu zmija reagira ugrizom vrlo je visoka. Ukoliko otvorim terarij bez prethodnog kucanja, zmiju mogu primiti i izvaditi jer sam siguran da ne će agresivno reagirati. Riječ je o čistoj rutini koju zmija usvoji vrlo brzo, čak i nakon desetak hranjenja... Kod nekih naprednijih i inteligentnijih zmija (pitoni i boe su među najprimitivnijim i, evolucijski gledano, starijim zmijama), prvenstveno otrovnica kao što su, primjerice, mambe, prisutna je određena inteligencija i te zmije u stanju su prepoznavati i razlikovati čovjeka (njegove ruke) od hrane (miša ili štakora). Unatoč tomu, tvrdnja da određenu individuu zmija prepoznaje kao što pas ili mačka mogu prepoznati svog vlasnika, nije istinita. Ta je zabluda proizišla iz čovjekovih želja i mašte. Čovjek podsvjesno vjeruje da je tako jer želi u to vjerovati, ali riječ je o običnoj projekciji mašte koja nema uporišta u realnosti.





2) Zmija voli da ju držimo u rukama. NETOČNO! Svaka se zmija može naviknuti na vađenje iz terarija i držanje po rukama, ali je, blago rečeno, pretjerano tvrditi da ona to voli. Zmije su vrlo jednostavna bića – sav smisao njihova života može se svesti na svega dvije jednostavne radnje odnosno cilja: da se hrani, dakle raste i da se pari! Zmija miruje neposredno nakon hranjenja i kad je sita. Ostalo vrijeme zmija gmiže po terariju u potrazi za hranom. Vađenjem zmije iz terarija jednostavno joj povećavamo prostor u kojem ona može istraživati. Ništa više. Kad bismo mirno sjedili sa zmijom u krilu bez da ju pokušavamo zaustaviti, vrlo brzo bi se maknula od nas. Ne možemo reći da joj prija mirovanja u našem krilu ili kad ju navlačimo po rukama. Daleko od toga... Ako je zmija, primjerice, sita i u stanju mirovanja, a mi ju izvadimo i stavimo u krilo, moguće je da se ne će maknuti jer joj odgovara naša tjelesna toplina, pogotovo ako je okolina hladnija. Međutim, isto tako bi ostala mirovati i da ju stavimo na grijanu deku naše bake! Zmija nas u tom slučaju ne doživljava kao živo biće već kao toplu podlogu i to je sve!




Sada se sigurno neki od vas, koji me poznaju, pitaju: Pa dobro, zašto onda toliko volim zmije i imam preko 100 zmija u stanu? Od rane mladosti (prvu zmiju sam imao sa 7 godina) te me životinje oduševljavaju, kao i sve što ima veze s njima. Volim ih promatrati, uzgajati, brinuti se za njih; fascinira me njihovo ponašanje, kretanje, ritam, reproduktivni ciklus, itd. Svaka jedinka ima svoj temperament i «personality».

Iako neke od zmija koje trenutno držim u stanu imam skoro 10 godina, lagao bih kad bih rekao da, čak i nakon toliko vremena, ta zmija shvaća da sam to ja. Kad bi neko drugi uzeo istu zmiju i pružio joj iste uvjete i pažnju, razlike u njenom ponašanju sigurno ne bi bilo. Zmija zasigurno nikad ne će biti «čovjekov najbolji prijatelj», ali trud koji svi mi teraristi ulažemo u to da približimo ta očaravajuća bića ljudima kako ih oni ne bi doživljavali kao bauk i ubijali prvom prilikom kad na njih nalete u prirodi, svakako je vrijedan truda!