Za početak, recimo par riječi o znanstvenoj klasifikaciji tj. sistematizaciji koralja.
Svi koralji spadaju u koljeno Cnidaria (žarnjaci), razred Anthozoa koji obuhvaća oko 6000 opisanih vrsta. Unutar tog razreda, razlikujemo dva podrazreda; Hexacorallia i Octocorallia. Nadalje, podrazred Hexacorallia sadrži redove Scleractinia (tvrdi koralji), Zoanthidae (Zoanthus sp., Parazoanthus sp., Palithoa sp. itd) i Corallimorpharia (Discosoma sp., Rhodactis sp., Ricordea sp. itd). Podrazred Octocorallia sadrži redove Helioporacea (Heliopora sp.) i Alcyonacea. Unutar reda Alcyonacea nalazimo više podredova, a od kojih mnogi sadrže poznate nam rodove kao što su: Cladiella sp., Lobophytum sp., Sinularia sp., Sarcophyton sp., Dendronephthya sp., Xenia sp., Briareum sp., Gorgonia sp., Tubipora sp., Clavularia sp. i mnogi drugi. Ovdje predstavljena klasifikacija nije potpuna, te obuhvaća samo onaj dio koji je značajan za akvaristiku. Također je bitno naglasiti da danas postoji više različitih klasifikacija, a ovdje je predstavljena tek jedna od njih.
Što se anatomske građe koralja tiče, započnimo sa osnovnom građevnom jedinicom – polipom. Individualni organizam u svijetu koralja naziva se polip. Polip sačinjava mekano tkivo koje je, kod tvrdih koralja, smješteno unutar čvrstog skeleta koji se naziva koralit. Osnovni građevni materijal koralita je kalcijev karbonat kojeg polip u ionskom obliku uzima iz vode te ''transformira'' u oblik iz kojeg se formira skelet, koralit. Nadalje, recimo da su polipi uglavnom valjkastog oblika. Karakterizira ih samo jedan tjelesni otvor (''usta''), koji služi za unos hranjivih tvari kao i za izbacivanje ostataka probave. Na usta se nastavlja ždrijelo i zatim središnja probavna komora (gatrovaskularna šupljina - ''želudac'') gdje se i vrši glavnina probave. Oko usta se nalaze lovke koje imaju više funkcija od kojih su najvažnije hvatanje plijena i zaštita od eventualnih predatora. I jedna i druga funkcija se ostvaruju pomoću tzv. nematocista, žarnih stanica koje su pretežno smještene upravo u lovkama polipa. Stjenka polipa izgrađena je od dva sloja stanica: vanjskog ektoderma i unutrašnjem gastroderma. Između ova dva sloja nalazi se nestanična želatinozna masa, tzv. mesogleja. Iako se sastoji od samo dva celularna sloja, tkivo polipa sadrži čitav niz različitih tipova stanica, pa tako ovdje nalazimo živčane, mišićne, osjetilne, žljezdane i reproduktivne stanice, te već spomenute nematociste. Kada govorimo o tkivu polipa, obavezno moramo spomenuti da kod mnogih vrsta koralja nailazimo i na specifičan endosimbiotski odnos između polipa kao domaćina i jednostaničnih algi koje žive u stanicama gestroderme. Dakle, u unutrašnjosti gastrodermalnih stanica obitavaju jednostanične alge kojima tkivo koralja pruža sigurnost, životni prostor kao i određene nutrijente. Istovremeno, od takvog odnosa i koralj ima izravnu korist; fotosintezom, alge produciraju kisik i ugljikohidrate (šećere) koje iskorištava koralj, te se time ostvaruje sam smisao simbiotskog odnosa.
Veličina polipa varira između različitih vrsta koralja: najčešće su vrlo malih dimenzija (1 do nekoliko mm), ali postoje i vrste čiji su polipi veličine 30 i više cm. Upravo prema veličini polipa, hobisti, a ne znanstvenici, dijele tvrde koralje u dvije osnovne skupine; LPS i SPS koralje. LPS je skraćenica od Large Polip Stonies, tj. to su tvrdi koralji velikih polipa, veličina kojih je generalno iznad 1 cm. SPS je pak skraćenica od Small Polip Stonies, tj. to su tvrdi koralji malih polipa veličina kojih je ispod 1 cm. Za sve SPS i za neke LPS koralje je karakteristično da polipi ne žive zasebno, kao individue, već da su povezani u velike kolonije koje se mogu sastojati od stotina i tisuća individualnih organizama. Upravo takve strukture koje u prirodi dosežu impresivne dimenzije, su osnovni građevni materijal koraljnih grebena diljem tropskih mora. Jednom kada koralj ugine, njegov masivan skelet od kalcijevog karbonata će poslužiti kao čvrsta podloga za novu generaciju koralja, te će na taj način pridonijeti rastu i razvoju samog koraljnog grebena. Istovremeno, mnoge vrste LPS koralja žive solitarnim načinom, tj. svaki je polip jasno definirana individua. Polipi tih vrsta su najveći među tvrdim koraljima, te u prirodnom staništu mnoge nalazimo na mekanom morskom dnu, a ne samo na grebenu.
Teško je reći koja je od tih skupina popularnija u akvaristici, jer i jedna i druga sadrže mnoge predivne i fascinantne vrste. Ono što bih još jednom naglasio je to da ovakva podjela nije znanstveno opravdana, već je razvijena od strane hobista, a s ciljem boljeg i kvalitetnijeg razlikovanja koralja na temelju jasno vidljivih morfoloških karakteristika.
Što se mekanih koralja tiče, recimo da je kod njih, za razliku od tvrdih koralja koji imaju ''jedinstveni'' kostur, situacija bitno drugačija. Oni ne posjeduju kostur u klasičnom smislu, već im se u tkivu nalaze zasebni skeletni elementi mikroskopskih dimenzija, a koje nazivamo skleriti. Skleriti nisu jednaki u čitavom organizmu, pa se tako svojim oblikom razlikuju u polipima, bazi i samom tijelu koralja. Nadalje, kod različitih skupina mekanih koralja prisutne su bitne razlike u rasporedu i količini sklerita; u razredu Xeniidae (najpoznatiji predstavnik je Xenia sp.) skleriti su malobrojni i nepravilno raspoređeni u tkivu, kod roda Sinularia su gusto, kompaktno raspoređeni, dok su kod gorgonija srasli u jedinstvenu masu. Naravno, svaku vrstu mekanih koralja karakteriziraju skleriti specifičnog oblika i boja, te su stoga neophodni za točnu identifikaciju dotične vrste.
Eto, toliko za sada o ovoj temi. Nadam se da će ovaj kratki članak pomoči u razumijevaju građe i ustrojstva koralja, te da će pridonijeti daljnjoj popularizaciji ovog predivnog hobija.
Svi koralji spadaju u koljeno Cnidaria (žarnjaci), razred Anthozoa koji obuhvaća oko 6000 opisanih vrsta. Unutar tog razreda, razlikujemo dva podrazreda; Hexacorallia i Octocorallia. Nadalje, podrazred Hexacorallia sadrži redove Scleractinia (tvrdi koralji), Zoanthidae (Zoanthus sp., Parazoanthus sp., Palithoa sp. itd) i Corallimorpharia (Discosoma sp., Rhodactis sp., Ricordea sp. itd). Podrazred Octocorallia sadrži redove Helioporacea (Heliopora sp.) i Alcyonacea. Unutar reda Alcyonacea nalazimo više podredova, a od kojih mnogi sadrže poznate nam rodove kao što su: Cladiella sp., Lobophytum sp., Sinularia sp., Sarcophyton sp., Dendronephthya sp., Xenia sp., Briareum sp., Gorgonia sp., Tubipora sp., Clavularia sp. i mnogi drugi. Ovdje predstavljena klasifikacija nije potpuna, te obuhvaća samo onaj dio koji je značajan za akvaristiku. Također je bitno naglasiti da danas postoji više različitih klasifikacija, a ovdje je predstavljena tek jedna od njih.
Što se anatomske građe koralja tiče, započnimo sa osnovnom građevnom jedinicom – polipom. Individualni organizam u svijetu koralja naziva se polip. Polip sačinjava mekano tkivo koje je, kod tvrdih koralja, smješteno unutar čvrstog skeleta koji se naziva koralit. Osnovni građevni materijal koralita je kalcijev karbonat kojeg polip u ionskom obliku uzima iz vode te ''transformira'' u oblik iz kojeg se formira skelet, koralit. Nadalje, recimo da su polipi uglavnom valjkastog oblika. Karakterizira ih samo jedan tjelesni otvor (''usta''), koji služi za unos hranjivih tvari kao i za izbacivanje ostataka probave. Na usta se nastavlja ždrijelo i zatim središnja probavna komora (gatrovaskularna šupljina - ''želudac'') gdje se i vrši glavnina probave. Oko usta se nalaze lovke koje imaju više funkcija od kojih su najvažnije hvatanje plijena i zaštita od eventualnih predatora. I jedna i druga funkcija se ostvaruju pomoću tzv. nematocista, žarnih stanica koje su pretežno smještene upravo u lovkama polipa. Stjenka polipa izgrađena je od dva sloja stanica: vanjskog ektoderma i unutrašnjem gastroderma. Između ova dva sloja nalazi se nestanična želatinozna masa, tzv. mesogleja. Iako se sastoji od samo dva celularna sloja, tkivo polipa sadrži čitav niz različitih tipova stanica, pa tako ovdje nalazimo živčane, mišićne, osjetilne, žljezdane i reproduktivne stanice, te već spomenute nematociste. Kada govorimo o tkivu polipa, obavezno moramo spomenuti da kod mnogih vrsta koralja nailazimo i na specifičan endosimbiotski odnos između polipa kao domaćina i jednostaničnih algi koje žive u stanicama gestroderme. Dakle, u unutrašnjosti gastrodermalnih stanica obitavaju jednostanične alge kojima tkivo koralja pruža sigurnost, životni prostor kao i određene nutrijente. Istovremeno, od takvog odnosa i koralj ima izravnu korist; fotosintezom, alge produciraju kisik i ugljikohidrate (šećere) koje iskorištava koralj, te se time ostvaruje sam smisao simbiotskog odnosa.
Veličina polipa varira između različitih vrsta koralja: najčešće su vrlo malih dimenzija (1 do nekoliko mm), ali postoje i vrste čiji su polipi veličine 30 i više cm. Upravo prema veličini polipa, hobisti, a ne znanstvenici, dijele tvrde koralje u dvije osnovne skupine; LPS i SPS koralje. LPS je skraćenica od Large Polip Stonies, tj. to su tvrdi koralji velikih polipa, veličina kojih je generalno iznad 1 cm. SPS je pak skraćenica od Small Polip Stonies, tj. to su tvrdi koralji malih polipa veličina kojih je ispod 1 cm. Za sve SPS i za neke LPS koralje je karakteristično da polipi ne žive zasebno, kao individue, već da su povezani u velike kolonije koje se mogu sastojati od stotina i tisuća individualnih organizama. Upravo takve strukture koje u prirodi dosežu impresivne dimenzije, su osnovni građevni materijal koraljnih grebena diljem tropskih mora. Jednom kada koralj ugine, njegov masivan skelet od kalcijevog karbonata će poslužiti kao čvrsta podloga za novu generaciju koralja, te će na taj način pridonijeti rastu i razvoju samog koraljnog grebena. Istovremeno, mnoge vrste LPS koralja žive solitarnim načinom, tj. svaki je polip jasno definirana individua. Polipi tih vrsta su najveći među tvrdim koraljima, te u prirodnom staništu mnoge nalazimo na mekanom morskom dnu, a ne samo na grebenu.
Teško je reći koja je od tih skupina popularnija u akvaristici, jer i jedna i druga sadrže mnoge predivne i fascinantne vrste. Ono što bih još jednom naglasio je to da ovakva podjela nije znanstveno opravdana, već je razvijena od strane hobista, a s ciljem boljeg i kvalitetnijeg razlikovanja koralja na temelju jasno vidljivih morfoloških karakteristika.
Što se mekanih koralja tiče, recimo da je kod njih, za razliku od tvrdih koralja koji imaju ''jedinstveni'' kostur, situacija bitno drugačija. Oni ne posjeduju kostur u klasičnom smislu, već im se u tkivu nalaze zasebni skeletni elementi mikroskopskih dimenzija, a koje nazivamo skleriti. Skleriti nisu jednaki u čitavom organizmu, pa se tako svojim oblikom razlikuju u polipima, bazi i samom tijelu koralja. Nadalje, kod različitih skupina mekanih koralja prisutne su bitne razlike u rasporedu i količini sklerita; u razredu Xeniidae (najpoznatiji predstavnik je Xenia sp.) skleriti su malobrojni i nepravilno raspoređeni u tkivu, kod roda Sinularia su gusto, kompaktno raspoređeni, dok su kod gorgonija srasli u jedinstvenu masu. Naravno, svaku vrstu mekanih koralja karakteriziraju skleriti specifičnog oblika i boja, te su stoga neophodni za točnu identifikaciju dotične vrste.
Eto, toliko za sada o ovoj temi. Nadam se da će ovaj kratki članak pomoči u razumijevaju građe i ustrojstva koralja, te da će pridonijeti daljnjoj popularizaciji ovog predivnog hobija.