Delle Chiaje 1825

Prvi nalaz ove mediteranske moruzgve u Jadranu 1840 godine bilježi Grube, a nakon njega i brojni drugi znanstvenici među kojima Contarini 1844, Haller 1868, Graeffe 1884, Stossich 1885, Krumbach 1914, Vatova 1928, Riedl 1963 i dr. sve do danas. Tijekom godina istraživanja Condylactis aurantiaca zabilježena je u cijelom Jadranu, na dobro osvijetljenim pješčanim i detritičnim morskim dnima, i to na malim dubinama (do 10-ak metara). Maksimalna temperatura mora koju podnosi iznosi 22 °C, iznad nje ugiba.

Ova lijepa moruzgva poprilično je velikih dimenzija. Njezino tijelo ima cilindrični oblik, roza je ili narančaste boje s nizom svjetlijih vertikalnih linija. Na dnu tijela ima bazalni disk kojim se pričvršćuje za dno, odnosno za staklo u akvariju, dok joj se na suprotnom kraju nalazi vijenac lovki koji je najčešće jedini vidljivi dio životinje (ostatak tijela nalazi se zakopan u pijesku). Spomenuti vijenac sastoji se od brojnih kraćih mesnatih lovki čija boja varira od smeđkasto-zelene do bijele, s obavezno ljubičastim vrhovima.

Ova omnivorna vrsta (svejed) hrani se uglavnom organskim detritusom te ulovljenim planktonom, a u akvariju ju se može hraniti istom hranom kao i vrstu Anemonia sulcata (komadići školjaka, beskralješnjaka). Bitno je napomenuti da Condylactis aurantiaca teško podnosi suživot s agresivnijom vrstom Anemonia  sulacata, posebno u slučaju kada se one tijekom selidbe u potrazi za idealnim položajem u akvariju susretnu – tada Condylactis redovito izvlači deblji kraj.